Foto: screenshot/facebook Foto: screenshot/facebook

Počeci u rodnom Rosariju

Tomás Carlovich rođen je u Rosariju, pokrajini Santa Fe, 20. travnja 1949. godine, u velikoj obitelji. Mario, njegov otac, bio je vodoinstalater, a njegova majka, Elvira, domaćica. On je bio najmlađi od sedmero braće.

U skromnoj sredini tijekom djetinjstva igrao je nogomet na ulicama i pašnjacima s prijateljima iz susjedstva. Ako nije imao tenisice, igrao je bos. Bez ikakve sumnje, bio je posebno nadaren za ovaj šport.

S vremenom su njegovi treneri počeli shvaćati njegove sposobnosti koje su ga isticale među drugima, a debitirao je za Rosario Central 1969. u prijateljskom susretu protiv urugvajske momčadi Peñarol. Godinu dana poslije već je igrao za Central Córdobu, a još nekoliko godina poslije počeo je igrati za Independiente Rivadavia iz pokrajine Mendoza.

Tomás Felipe Carlovich (Foto: screenshot/wikipedia)

Nogometaš protiv sustava

Carlovich je bio simbol hipi nogometaša, lik protiv sustava. U Mendozi su ga nazvali "el Gitano" („Ciganin“), a poslije je postao "el rey" („kralj“), nakon pobjede od 5-1 u provincijskom klasiku.

Trinche je bio istinski ljubitelj nogometa, ali, unatoč talentu, ne i profesionalnog. Nije imao strpljenja za treninge. A manjak predanosti natjerao ga je da se suoči s trenerima, svojim klubovima pa i navijačima. Legenda kaže kako je, budući da mu je jako nedostajao rodni Rosario, jednom namjerno dao da ga izbace iz igre kako bi došao do autobusa koji ga je odvezao prema Rosariju...

U dokumentarnom filmu španjolske televizije, on sâm kaže da je tijekom utakmice ekipe Central Córdoba bio izbačen iz igrališta zbog guranja s drugim igračem. Budući da se publika protivila odluci suca i neprekidno vikala, sudac ga je pozvao natrag u igru...

Što znači "stići do cilja"?

Taj čovjek, koji je odbio poziv da bude dio Argentinske nogometne reprezentacije za Svjetsko nogometno prvenstvo 78., pita se: "Što je to „pobijediti“? Istina je da nisam imao druge ambicije nego igrati nogomet. I, iznad svega, ne otići predaleko od mog susjedstva, od kuće mojih starih, da budem s Vascom Artolom, jednim od mojih najboljih prijatelja (...) "

„El Trinche“ nije nikoga ostavljao ravnodušnim. Za neke je bio antiheroj, čovjek koji je svjesno prokockao sve prilike za briljantnu profesionalnu nogometnu karijeru. Za druge, pak, čovjek koji je shvatio da je nogomet ipak igra, te da su prilike za druženje s prijateljima važnije od zarade. No, nedvojbeno je da je „El Trinche“ bio svoj; a na taj svojstven način tražio je sreću u životu i želio je tu sreću dijeliti s drugima.