Teta Milka Teta Milka

U emigracijskim zajednicama obiteljske veze sežu mnogo dalje od onoga što stvarno jesu. U biti, mnoge ljude smatrate dijelom obitelji premda vas ne veže rodbinski odnos. Možda zbog zajedničke prošlosti ili zbog njihove uloge u zajednici, obiteljska se toplina osjećala daleko šire i dopustila vam da vas smatraju svojim dijelom, dijelom svoje povijesti, dijelom svakodnevnog života.

Za mnoge je baš to bio slučaj kad je riječ o jednoj vrlo dragoj osobi koju smo zvali teta Milka. Sjećam je se još iz djetinjstva kao stroge, čvrste, ali istodobno razumne osobe pune ljubavi. Prema njoj je svatko postupao s poštovanjem jer je to zaslužila.

Njezina životna priča isklesala je njezinu osobnost, snagu. Nije žalila zbog prošlosti, ona ju je pretvorila u u velikog borca - na nekoliko područja, posebice u obrazovanju.

Crtice o njezinu životu

Milka Vukušić rođena je 22. rujna 1907. u Delnicama. Zbog očeva posla obitelj se često selila po cijeloj zemlji. Milka je završila učiteljski studij u Vinkovcima, u u tom se gradu i vjenčala s jednim učiteljem. Oboje su preselili u Šešinec, malo naselje na obali rijeke Kupe, gdje su radili četrnaest godina. Ondje je rođena kći Inga, koja je, vrlo mlada, doživjela da je otac napustio svoje mjesto i ušao u "domobrane," kao pričuvni časnik. U siječnju 1944. Milkin suprug je umro, a ona se s kćeri vratila u Vinkovce, odakle je, zbog prijetnji partizana, odlučila pobjeći kao i mnogi drugi prema Austriji.

Njezina kći, Inga, kaže da su, dok su bježale šumom, susrele dvojicu partizanskih vojnika koji su prepoznali Milku. Umjesto da je spriječe, obojica su skinuli kape, stavili ih pod ruke i pozdravili njezinu majku s "Hvaljen Isus, gospa". Obojica su bili njezini učenici.

Milka i Inga provele su četiri godine u Austriji, tijekom kojih su često posjećivale Hrvate koji su bili u izbjegličkim logorima Villah i Spital.

Nov početak

Njihovo konačno odredište bilo je - Buenos Aires. Ubrzo nakon dolaska Milka se ponovno udala, za obiteljskog prijatelja. Da bi se mogla brinuti za kći, radila je doma: plela je pulovere za jednu tvornicu.

Iako njezino znanje španjolskoga jezika nije bilo veliko, znala je pratiti starije osobe dok su pribaljali različite dokumente, pomagala im, brinula se o bolesnima i potrebitima oko sebe. Time je ondje stvorila temelje za osnutak Hrvatskoga Caritasa.

Njezina učiteljska duša nije mirovala. Godinama je radila kao volonter u hrvatskoj školi subotom na raznim mjestima u Buenos Airesu. Bilo je to na korist iseljenika, njihove djece i unučadi. Iz toga su doba moja prva sjećanja na tetu Milku. Uvijek se obraćala đacima toplim glasom, a autoritet je znala graditi bez vike.

Sjećam se da je mnogo godina sudjelovala u kulturnim, vjerskim i obrazovnim događajima. Bila je jedna od začetnica da se slavi "Nikolinje" među Hrvatima iz Argentine. I danas, poslije mnogih godina, oni to i dalje redovito čine u nekoliko hrvatskih središta.

Teta Milka na proslavi "Nikolinja" s Hrvatima u Argentini

Nasljeđivanje dobrote

Teta Milka posvetila je život hrvatskoj zajednici u Buenos Airesu. U jednoj od mnogobrojnih prigoda kad se prikupljaju donacije koje omogućuju rad Caritasa i Hrvatske škole, jedan od donatora istaknuo je kako je zahvalan što je ona poticala ljude da čine dobro.

Njezin se život ugasio, no živi su ostali ne samo projekti, nego i uzor zajednici. Sve se to danas nastavlja i preko njezine kćeri koja već dugi niz godina slijedi majčine korake; nastavlja se i kroz unuke koji prolaze sličan put posvećenosti zajednici na polju medija i kulture te osobito dobrim djelima.

Ali ovo je već nova priča, koja zaslužuje poseban blog ...