Fra Marijan (Foto: Croacias Totales) Fra Marijan (Foto: Croacias Totales)

Prije i poslje

Kada je Baldo Zlovečera završio srednju školu u Pazinu, ušao je u obveznu vojnu službu Jugoslavenske armije. Kad se približio kraj dviju godina službe, zamolili su ga da svjedoči protiv nekoliko profesora srednje škole te da ih optuži da govore protiv države i naroda kako bi mogli zatvoriti pazinsko sjemenište. Tri puta su ga tražili. Tri puta ih je odbio. Kasnije je također osuđen zbog odbijanja svjedočenja protiv kardinala Stepinca. Posljedica: pet godina zatvora na Golom otoku.

Na tome je otoku bio najgori zatvor u Jugoslaviji, namjenjen političkim zatvorenicima. Više od 400 ljudi tamo je izgubilo život - ubojstvom, samoubojstvom ili prirodnom smrću. Poznato je da je malo onih koji su nakon Gologa otoka uistinu izvukli živu glavu, a ako su u tome uspjevali, umrli bi ubrzo u slobodi, zbog svih mučenja i strahota koje su pretrpjeli tijekom vremena provedenom na tome mjestu.

Nakon pet godina robije, Baldo, vidno onesposobljen dvadesetosmogodišnjak, ušao je u sjemenište da bi ispunio svoj san: biti franjevac i slijediti učenja svetog Franje Asiškoga. Uzeo je ime Marijan. Otišao je obavljati pastoral u Argentini. U razgovoru za hrvatske medije, fra Marijan je rekao: "Nakon što sam napustio Goli otok, trebalo mi je puno vremena da dođem k sebi. Tek nakon sedam godina, mogu reći da sam u tome i uspio i to u Argentini, kad nisam vidio ni petokraku, niti jugoslavenskoga milicajca."

Fra Marijan prisjećao se svojih dana na Golom Otoku bez mržnje, bez rana. Pretpostavio je da ga je Bog poslao da ojača svoj poziv.

Tijekom vremena provedenoga u Buenos Airesu, iz njegove duše počele su se pokazivati nevjerojatni darovi: otac Marijan bio je nevjerojatno nadaren u slikarstvu i kiparstvu. Hrvatski katolički centar Sveti Nikola Tavelić svjedoči o prekrasnim umjetničkim djelima čijem su stvaranju svjedočili, a za koje je uvijek postojalo značenje, objašnjenje. No, umjetnost nije bila jedini dar toga velikog čovjeka: inspiracija njegovih nedjeljnih propovijedi ostavljala je trag na svim vjernicima. I ne zaboravimo glazbu: obdaren izvrsnim glasom i s velikom vještinom za glazbu, stvorio je oktet za odrasle i glazbenu grupu za mlade, koje je dugi niz godina vodio.

Vrijednost praštanja

Nakon ozbiljne nesreće nakon koje je gotovo ostao bez ruke, počeo je provoditi više vremena u knjižnici Centra, gdje nam je jednoga dana povjerio da je započeo pisati svoje memoare o vremenu provedenom u zatvoru. Prvo ih je objavio u obliku poglavlja u časopisu Danica iz Chicaga i pod pseudonimom, u strahu da bi njegova braća u Domovini mogla biti progonjena zbog sadržaja knjige.

Godine 2012., kad je već neko vrijeme vodio samostan u Cavtatu i nakon nekoliko godina provedenih u Južnoj Africi, otac Marijan predstavio je svoju knjigu u kojoj opisuje ne samo koncentracijski logor, nego i iskustva koja su bila obilježena njegovim sjećanjima bez najmanjega traga mržnje. Tijekom prezentacije, pročitan je tekst Andrije Vučemila koji je proveo neko vrijeme s fra Marijanom na Golom Otoku. U tekstu između ostaloga stoji: "Njegova vjera i opredjeljenje bili su mi znak u vremenu i prostoru da ima nade, da se ne smije posumnjati u svoje ideale i da čovjek može, ako ostane uspravan - pobijediti, premda u tom vremenu i prostoru to i nije izgledalo moguće. Baldo je bio svjetiljka koju nikakvo zlo nije moglo ugasiti."

Prva i posljednja misao dana

U jednome intervjuu za Veritas, pitali su ga koje su mu je prva, a koja posljednja misao u danu. Fra Marijan ispričao je kako je za Dan državnosti te godine sjedio na obali te doživio sljedeće iskustvo: "Sve je bilo mir, bonaca, pravi raj na zemlji. Nailazi jedan prijatelj i pita me što radim. I ja mu kažem: 'Slavim ono što sam sanjao'. A on mi odgovori: 'A ni sanjao nisi - da ćeš slaviti'. Eto, to je moja prva i posljednja misao: Slavim ono što sam sanjao!"