Bizanija Kolesar (Foto: Goran Ferbezar/PIXSELL) Bizanija Kolesar (Foto: Goran Ferbezar/PIXSELL)

Teška vremena

Ovih dana prisjećamo se pada Vukovara i posljedica rata; svjedoci smo neizbrisivih tragova u onima koji su te strahote preživjeli. Većina obitelji koje danas žive u Vukovaru izgubile su jednog ili više članova. Među preživjelima ima onih koji su postali poznati po svojem herojstvu i privrženosti. Tu su i oni koji su u tim strašnim vremenima dali sve od sebe i živjeli svoje službeničko zvanje.

U to doba, vukovarska je ratna bolnica neprekidno radila na čelu s legendarnom doktoricom Vesnom Bosanac. Danima i noćima pod stalnim topničkim napadom, Binazija Kolesar je bila jedna od 130 medicinskih sestara koje su odlučile ostati raditi i nakon pada Vukovara,  poslije je bila u logoru u Sremskoj Mitrovici, a nakon mirne reintegracije vratila se u svoj grad.

Tijekom rata Binazija Kolesar bila je glavna medicinska sestra u vukovarskoj ratnoj bolnici. “Bilo je teško organizirati rad, bilo je teško svaki dan rasporediti sestre jer niste znali tko će vam doći u smjenu, a tko ne, tko će se uspjeti probiti do bolnice i proći kroz grad dok se puca. Onda ujutro, kad vidimo tko je došao, onda znamo tko će se eventualno moći odmoriti, a tko će nastaviti raditi.” 

U jednom trenutku, zbog iznimno teške situacije, ravnateljica Bolnice odlučila je da nitko ne ode kući. Cjelokupno osoblje, zajedno sa svojim obiteljima, bilo je smješteno u podrumima. Sestra Kolesar organizirala je smjene od 24 radnih sati i 24 slobodnih. Budući da se nije moglo ikamo otići, mnogi su se odmarali nekoliko sati, vraćali se na posao i zbrinjavali ranjenike.

Nekoliko godina poslije, godine 2013., sestra Kolesar dobila je najvišu nagradu Međunarodnoga Crvenog križa Florence Nightingale, medalju za hrabrost i predanost u pomaganju žrtvama oružanog sukoba, poštivanje Ženevske konvencije o zaštiti ozlijeđenih i doprinos u području javnog zdravlja.

Stalna postava: podrumi u vukovarskoj bolnici (Foto: Grgur Zucko/PIXSELL)

Logistika

Kuharice su u improviziranom prostoru u podrumu imale dva štednjaka na drva na kojima su pripremale hranu za pacijente, uglavnom gulaš. Ono što je preostalo bilo je za bolničko osoblje.

Sva logistika je morala nastaviti raditi: kuhinja, praonica, strojarnica, tehnička služba, dobavljači, park vozila. Ondje su radila 43 civila, svakoga dana riskirajući život budući da je većinu posla trebalo obaviti izvan bolničke zgrade.

Oni koji su ostali

Nakon  pada Vukovara slijedilo je premještanje ranjenih - onih kojih su odabrali pomagači JNA u samoj bolnici. Odveli su ih na Ovčaru i druga mjesta gdje su ubijeni na okrutan način. U Vukovar su se preživjeli mogli vratiti tek nakon mirne reintegracije. Podigli su potpuno srušen grad, korak po korak, podigli svoje domove, obnovili život. U gradu koji danas se još pokušava oporaviti, a čije se rane još uvijek sporo liječe.