Marija Vlašić (Foto: screenshot/Oradian) Marija Vlašić (Foto: screenshot/Oradian)

Priča sa sretnim završetkom 

Veliko nam je bilo iznenađenje što s njima možemo razgovarati na hrvatskom jeziku. Govorili su vrlo dobro, a njihova kći, predškolske dobi, još i bolje. Gotovo bih rekla da je to učinila izvornim izričajem kada nam se obratila. Mladi je par zaposlen u Zagrebu. Obitelj je prilagođena okolini u kojoj živi i radi, uključena je u društvo, za sobom je ostavila bolnu prošlost.

Poput njih, mnogo je ljudi koji se svaki dan bore kako bi izgradili budućnost u našoj zemlji, prihvaćajući je kao vlastitu. Ali tko stoji iza tih priča sa sretnim završetkom?

U službi migranata

Isusovačka migrantska služba radi zajedno s volonterima kako bi osigurala zaštitu za migrante i mogućnost socijalne integracije. To je međunarodna organizacija osnovana 1980. godine. Tada je isusovac otac Pedro Arrupe, koji je u to doba bio generalni direktor Družbe Isusove, pozvao jezuite da ublaže tragične okolnosti nastale tijekom migracijske krize u Aziji.

U Hrvatskoj tu službu vodi isusovački svećenik Tvrtko Barun. Mnogi mladi ljudi posvećuju dio svojeg slobodnog vremena kako bi pomogli u radu službe. Jedna je od njih Marija Vlašić, koja je poučavala hrvatski jezik članove obitelji s početka ove priče.

(Foto: Zeljko Lukunic/PIXSELL)

Poteškoće, ali ne i odustanje

Marija je na Facebooku vidjela objavu Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) i odmah znala da će ondje provesti nekoliko sati svojega slobodnog vremena. No nakon posjeta i sudjelovanja na sastancima s tražiteljima azila u hotelu Porin, naišla je na poteškoće. "U nekoliko svojih posjeta Hotelu Porin shvatila sam da nisam najidealnija osoba za rad u samom prihvatilištu. Brzo sam uvidjela da na mene duboko osobno utječu te potresne priče (...) ", kaže Marija koja je, daleko od toga da odustane od onoga što je namjeravala učiniti, preusmjerila svoj prijedlog za volontiranje kako bi se posvetila određenoj obitelji. Zaposlenici JRS-a upoznali su je s mladom obitelji Sirijaca, armenskog podrijetla, iz Aleppa, koja je dobila azil u našoj zemlji.

Marijini su zadaci bili od poučavanja hrvatskog jezika do pomoći pri ispunjavanju obrazaca, prijava za posao, procedura ... Posvećenost je pomalo postajala prijateljstvo. - Uvijek su nas otvorena srca primali u svoj dom, pripremili bi za nas kolače, kavu ili obrok ako bismo dulje ostajali na druženju - ističe Marija i prisjeća se kada je, zajedno s drugim azilantima, pozvana na rođendansku proslavu njihove kćeri. - Družili smo se satima - Sirijici, Iranac, Hrvatice. Baš kao jedna velika, multikulturalna obitelj. Bez obzira na neke jezične barijere, bilo je divno - kaže.

Marija je rođena u Sjedinjenim Američkim Državama, a kao dvanaestogodišnjakinja se, zajedno sa svojom obitelji, preselila u Hrvatsku. Možda je zbog toga sklona onima koji moraju proći proces prilagodbe kako bi se integrirali u novu sredinu. Njezino je iskustvo pozitivno: - Mogu reći da sam upoznala nekoliko azilanata koji su sa zahvalnošću, punim plućima i otvorenim srcem prihvatili našu zemlju koja im je dala krov nad glavom, političku sigurnost i određenu stabilnost nakon životnih nedaća koje su prošli. Doživjela sam da su brzo naučili naš jezik, prigrlili naše običaje, prihvatili pravila ponašanja i neke društvene norme, zavoljeli našu kulturu. To su ljudi koji pokazuju zahvalnost i trude se pridonijeti državi i zemlji u koju su došli. 

Marijino iskustvo s migrantima može nam poslužiti kao primjer kako bismo i mi dali svoj mali doprinos ondje gdje se osjećamo najkorisniji te kako bismo zajedno stvorili solidarno i suosjećajno društvo, posebice prema onima koji se žele u njega uklopiti i pridonijeti njegovu razvoju.