(Foto: screenshot/HRT) (Foto: screenshot/HRT)

Poći bez osvrtanja

Josip Cvrtila morao je pobjeći iz Hrvatske kako bi spasio život. Bilo je to u svibnju 1945. S kćerima se pozdravio na glavnome zagrebačkom trgu, ne osvrćući se natrag, da ne bi bilo žaljenja. Te su dvije djevojke znale da, ako se to dogodi, neće biti spasa za oca. Ono što nisu znale, jest da ga više nikada neće vidjeti. Da neće znati više o njemu. Tako je to ispričala jedna od njegovih kćeri, Katarina. A Katarinin sin, Krešimir, mnogo desetljeća poslije otputovao je u Argentinu kako bi saznao više o djedovoj sudbini. Tako se klupko počelo odmotavati.

(Foto: screenshot/HRT)

Od Italije do Argentine

Nakon odlaska iz Hrvatske, Josip Cvrtila dospio je u izbjeglički kamp u Fermu, u Italiji. U tim poslijeratnim godinama golem broj izbjeglica, cijelih obitelji, gomilalo se u nekoliko hala. Mjesecima su živjeli u tom logoru u nadi da će se vratiti u voljenu domovinu. Shvativši da se povratak neće uskoro dogoditi, Hrvati koji su ondje proveli toliko vremena, pokrenuli su nastavu kako bi djeci pružili kontinuitet u formalnom obrazovanju. Cvrtila je bio u sličnom položaju kao mnogi drugi, nije bio jedini koji je morao napustiti obitelj. Morao je preboljeti svoju golemu bol i počeo je podučavati u školi. Đaci su ga pamtili kao stroga čovjeka koji je iskazivao veliko poštovanje, cijenio disciplinu i bio pravedan. Oni koji su tada bili manji, pamte ga kao dobrog, uvijek urednog čovjeka. Godine 1947. Cvrtila otišao je u Argentinu. Taj je izvrsni pisac čija su djela puna spontanosti, naivnosti i mašte, zasukao rukave i radio kao domar, zidar, i kada je svladao španjolki jezik, zaposlio se u Ministarstvu javnih radova.

Nikad isporučena pisma

Pisma koja je pisao iz daleke Argentine sustavno su se vraćala pošiljatelju sve dok nije uspio uspostaviti kontakt sa svojima poštom, koristeći se pseudonimom i adresom trećih osoba. Nikad nije prestao pisati. Svakoga je dana provodio vrijeme pišući svojoj obitelji u bilježnicama koje je pažljivo držao ispod parketa svoje sobe. Umro je 1966. u Buenos Airesu, a da nije nikad više vidio majku, ni suprugu niti djecu.

(Foto: screenshot/HRT)

Cvrtila priča svoju priču

Njegovi su prijatelji znali za bilješke i pisma pa su ih pronašli i odlučili predati fra Iliji Kozini koji je tada bio na čelu Hrvatske katoličke misije Sv. Nikole Tavelića u glavnome gradu Argentine. Fratar je zatim predao pisma i nekoliko slika kćeri Katarini. Trideset godina nakon smrti njezina oca stigao joj je neprocjenjiv materijal pomoću kojeg je mogla razumijeti poteškoće koje je prošao njezin otac i kakav je bio njegov život u toj dalekoj zemlji.

Dragi tata…

Katarina, već u godinama, odlučila je napisati pismo “Dragi tata”, kako bi se oprostila od oca. Vrlo emotivno pismo u kojem kaže: “Mislila sam da ćemo se naći još u životu pa ćemo si onda sve reći. Iz onog što si nam pisao, nije se dalo niti naslutiti koliko si propatio poniženja, razočaranja, straha, fizičkih i psihičkih boli i svega što je teško izraziti”.
Pismo i razgovori Katarinina sina u Argentini, kamo je stigao u potrazi za istinom o djedu, bile su osnova za dokumentarni film HRT-a “Josip Cvtrtila – slika progona Hrvata i Hrvatske”. U njemu je ispričan izbjeglički put Josipa Cvrtile, ali i mnogo drugih Hrvata koji su, unatoč svim poteškoćama, pronašli novi život u dalekim zemljama, ne zaboravljajući nikad rodni kraj.

Na Youtubeu https://www.youtube.com/watch?v=i4umGHLoQ6w