Spomenik poginulima u Bleiburgu (foto: EXPA / PIXSELL) Spomenik poginulima u Bleiburgu (foto: EXPA / PIXSELL)

Neograničena okrutnost

To je bio moj prvi susret s tragičnom pričom Bleiburga i onoga što je uslijedilo nakon nje. To je austrijsko selo u blizini granice sa Slovenijom svjedočilo užasnim događajima. Nakon priče o "čovjeku bez osmijeha" postala sam sve više svjesna velikog broja ljudi koje sam poznavala, a koji su bili prognanici, izbjeglice, izmučeni ljudi s pričama koje su držali za sebe ili ih dijelili samo u rijetkim prilikama.

Svjedočanstva onih koji su preživjeli tragediju Bleiburga i križnog puta slažu se da su cijele obitelji napustile svoje domove u nadi da će ih prihvatiti u slobodnom svijetu. Izdani i isporučeni njihovim neprijateljima, većina ih je upućena u marševe smrti. Morali su pješačiti više stotina kilometara, često bez vode ili hrane, trpeći strašna poniženja, i svjedočeći ubojstvima kolega, prijatelja i obitelji koji više nisu imali snage za nastavak puta.

Dr. Milan Blažeković i dr. Franjo Nevistić, iz časopisa Studia Croatica, prikupili su mnogobrojna svjedočanstva preživjelih. Neka su anonimna, a u mnogim su navedena imena osoba koje su kasnije otišle u egzil u Njemačku, Argentinu, Australiju ... Mnoga se ta svjedočanstva odnose na okrutnost s kojom su bili tretirani: "... Teror, umjesto da ustupi, sutradan se pogoršavao. Bilo je vruće i sunce je bilo jako. Nitko nije mogao piti vodu. Ljudi su propadali od žeđi, umora, gladi i potpune iscrpljenosti. Oni koji nisu mogli nastaviti, bili su gotovi. (...) U blizini svakog potoka ili jarka, leševi su bili nagomilani (...) "- tako se sjeća jedan od njih, a njegova se priča podudara s drugim svjedočanstvima.

Velikodušnost s bližnjima

Priče su bolne. Okrutnost, koja karakterizira svaku od njih, teško je slušati ili čitati. Živo se sjećam svjedočenja žene koja je u vrijeme tih tragičnih događanja imala oko šest godina. Ona i njezina obitelj spasile su život tako što su skočile s vlaka nedugo prije dolaska u Bleiburg, predmijevajući ono što će se kasnije dogoditi na tome mjestu. Kako  bi dobila hranu i vodu, ona i njezin brat, od jedva dvije i pol godine, svaki su dan prolazili kroz šumu kako bi došli do kuće dobre žene koja ih je hranila. Šume se jako plašila, ali odgovornost i briga za brata te potreba za preživljavanjem dale su joj potrebnu hrabrost.

Jedan od svjedoka pričao je o dolasku "marša smrti" u Vinkovce, ističući kako su mnogi mještani dolazili im dati hranu i odjeću: "... Svi su plakali, stari i mladi, zvali svoje i dijelili hranu svim zatočenicima (...) Ostali zatočenici, ako nisu nikoga poznavali, otišli bi do prve kuće, a Vinkovčani su im davali hranu bez obzira na to što ih nisu osobno poznavali. "

Možete li se oporaviti nakon takvog iskustva?

Oni koji su silom morali napustiti domovinu, nose sa sobom ranu koju je teško liječiti. Goleme poteškoće kroz koje su prošli za današnje generacije možda su nezamislive. Međutim, velikom snagom volje, uz pomoć iseljeničke zajednice, mnogi su uspjeli krenuti dalje u dalekim zemljama koje su primale izbjeglice. Gradili su druge zemlje i često napredovali u poslovima koje nisu nikad radili niti su zamislili da će raditi u domovini. Unatoč svim teškoćama, uspjeli su podići svoje obitelji, obrazovati djecu te prenijeti im svoju ljubav prema Hrvatskoj. Ipak, u svojim su srcima gajili san o povratku u domovinu. San da će jednog dana ponovno poljubiti zemlju koja ih je rodila.

Za više informacija o svjedočanstvima iz Bleiburga spomenutih u članku na www.studiacroatica.org.