Volan kao zrcalo karaktera

Jučer je ponovo jedna vozačka nepažnja odnijela mladi život. Na zebri. Neka baci kamen onaj koji nije napravio glupost u vožnji, i moja hrpa kamenja ostala bi netaknuta, ali godinama predano proučavajući tuđe greške te nepažnje u vožnji, pokušavam ispraviti i svoje. U današnjim brzim vremenima koja su opterećena mobitelima i suludim životnim tempom, lagano je izgubiti koncentraciju te samo sekunda nepažnje može i savršenog vozača pretvoriti u krivca. Ali, pokušajmo ispraviti barem ono što je u našoj moći.

Krenimo od te nesretne zebre. Često ljudi, pogotovo naš nježniji spol, uzimaju zebru zdravo za gotovo. Prelazeći označeni prijelaz, ne gledaju ni lijevo ni desno. Zaprepašten tim situacijama, izuzetno zgranut kada se vodi dijete preko zebre na taj način, pokušao sam kroz prozor nekoliko puta pripomenuti to, ali reakcije su uglavnom bile ljuti pogledi, dok mi je jedna gospođa kod Arene u Zagrebu zaviknula: “Pa pogledala sam!”. Nikad nisam doživio nijedan hvala, ali svjesno uzimam rizik pogrde na sebe, s mišlju da sam možda uspio kod navedenih probuditi svijest koliko je to opasno te da sam u konačnici možda u budućnosti spasio ljudski život. Nije uvijek lagano biti good guy.

Držati volan u rukama, kod muškaraca je stvar autonomnosti i prestiža. Uvijek sam tvrdio da su žene ljubomorne a muškarci posesivni, i to se kod mojeg spola može svaki dan iščitati na cesti. Žene se generalno ne živciraju na cesti. Rijetko ćete vidjeti ljepši spol da divlja za volanom, ali mi volan tretiramo kao stvar prestiža; ’Sad ću ga prestić’ Uzeo mi je prednost’ Kaj misli da ima bolji auto od mene’ ‘Ako ima bolji auto ne znači da bolje vozi’ itd. Taj posjednički i posesivni element koji smo razvili tijekom stoljećima posjedovanja nečeg, žene nisu zbog šovinističko-glupih zakona prošle isto, zrcali se i u prometu. Moja traka, moje parkirno mjesto, moja prednost, ili kraće, moja glupost. Uvijek je nešto fiktivno naše, a to fiktivno je znalo dovoditi i do povlačenja oružja. I sam znam biti temperamentan u prometu, ali moj najčešći motiv je tuđe loše ponašanje u prometu, što je opet glupost jer tuđa loša vožnja onda inspirira inat i moju loše upravljanje volanom.

Tu je još i taj natjecateljski dio u muškaraca, da ne kažem negativno-sportski, koji se reflektira na vožnju. Vožnja u nas muškaraca nije samo stvar posesivnosti, tu je i stvar kompetitivnosti, prestiža. Najbanalniji primjer koji govori tome u prilog jest i praćenje sporta. Većina ozbiljnih pratitelja sporta su muškarci, mi se poistovjećujemo s momčadima, sportašima, mi želimo pobijediti zajedno s njima, biti bolji od onih drugih. Žene sport shvaćaju kao zabavu, ne kao kompetitivnost. I blago im se. Takve stvari se kod nas muških homosapiensa preslikavaju i u prometu. Ja sam bolji, jači, brži. Ne, ti si samo onaj koji će prije završiti u stupu. Nažalost, takvi često povuku sa sobom niz kolateralnih žrtvi.

Kako od nastanka Države imamo i izuzetno puno novih bogataša, tako i često kod mladih vozača u rukama završavaju prebrzi te prejaki automobili, mašine koje ti isti vozači ne znaju savladati. Mogu do neke mjere shvatiti, ne opravdati, da neki dobro situirani otac ne razmišlja o tome kako njegov sin može ugroziti nekog drugog na cesti, ali mi nije jasno kako se ti isti ne boje za živote svoje djece. Tu već dolazimo do druge teme, teme koja govori o tome kako su današnja djeca postala zlatna telad, i kako se nijednom roditelju ne smije ništa reći za njegovo savršeno dijete. O tome neki drugi put.

I za kraj, da bi zaštitili sebe i druge, svakako obratite pažnju na to kako drugi voze, ne možete pratiti samo svoju vožnju. Druga stvar, ne skačite na nekoga odmah ako je pogriješio u prometu, krivi potez se može dogoditi i vama, te treća, ako je netko bezobrazan vozač u prometu, nije na vama da odgajate osobu koju ste vidjeli sad i više nikad. I da, mobiteli. Pisati nikako NE za vrijeme vožnje! Većina automobila ima danas bluetooth, koristite ga, ne držite u ruci slušalicu, mobitel je rak rana današnjeg upravljanja vozilom.

Upalite glazbu, poštujte volan u vašim rukama, gledajte ispred sebe i svima nam sretan put!

Aloha i mahalo,

Vaš Robert