Glas Hrvatske

09:55 / 14.06.2020.

Autor:

Sjaj i bijeda slobodnih profesija

(Foto: Robert Mareković)

(Foto: Robert Mareković)

Foto: - / -

Slobodne profesije s umjetničkim potpisom, uvijek su marginalizirane, prezirane, podcjenjivane i generalno neshvaćene. Glazbenici, slikari, pisci, glumci, pa i novinari, smatraju se hobistima 'kojima je Bog lepo dao'.

Nakon puta kombijem iz Zagreba u Dubrovnik, ondje odrađene 180 minutne svirke uživo te instant povratka, uspio sam grliti svoj jastuk puna tri sata. Poslije velebnog odmora, oko jedanaest sati ujutro, unišao sam u svoj lokalni dućan i poletno pozdravio: ''Dobro jutro!''. Na to će teta koja u radi u dućanu: ''Jutro? Blago vama sused.''?!

Ne podcjenjujem ničiji trud, ali ta gospoja je spavala sedam sati i nije ostavljala cijelu noć bubrege na zadnjem sjedalu kombija. Naravno, volim posao kojim se bavim i ovo nije koncipirano kao žalopojka, ali ovaj jednostavan primjer navodim kako bi pokazao koliko je ljudima koji rade dnevne poslove, a tu pričamo o većini, teško shvatiti problematiku našeg posla.

Krenimo od vremena. Koliko god vam se mučno dizati svako jutro, radno vrijeme koje vas tjera da budete negdje i ondje provedete sedam sati sa zadanim poslovima, u priličnoj mjeri je psihički olakotna okolnost. Naime, često fleksibilno vrijeme nije blagoslov nego prokletstvo. Prvo, većina slobodnjaka mora prvo osmisliti svoj dan. Da, možda vam zvuči razmaženo, ali ne pamtim dobro razdoblja u kojima sam se budio u dan bez svrhe i cilja. Osjećate se nepotrebno, zaboravljeno, ponekad i nesposobno. Možete reći kako se uvijek ima što za napraviti, ali ako u nekom razdoblju nema konkretnog posla, pritišće vas to i financijski i mentalno. Novinar, glazbenik ili slikar, mora prvo pronaći svoju temu, muzu i inspiraciju za posao koji mora ponuditi ili isporučiti. Kada napokon imate konkretan zadatak ispred sebe (napisati pjesmu, članak ili nacrtati sliku), treba i željezna disciplina, disciplina koja vas tjera kako bi u u fleksibilnom vremenu ustrojili i napravili zadano. Teško je ponekad biti 'svoga tela gospodar'.

Kao umjetnik, dajete sebe osobnije nego u drugim poslovima. Otkrivate svoju intimu, stav, dajete svoju emociju, iskustvo, bol. Naravno da je to blagodat, imamo šansu djelovati, oblikovati, utjecati na druge, ali predati javnosti svoju ideju, stih ili cijelu pjesmu, u meni stvara osjećaj razotkrivanja ravnog javnom obnaživanju. Baciti sebe pred poznate i nepoznate, stvara kod mene osjećaj srama.

Teško je predočiti nekome tko se nije bavio javnim poslom, koliko javni nastup, gluma, govorništvo ili pjevanje, emotivno može iscijediti. Nekoliko sati dajete se fizički i psihički, prenosite svoje osjećaje, trudite se doprijeti do gledatelja i slušatelja, fanova i publike, a na kraju svega, kada sjednete u garderobu, osjećate se prazno, želite biti sami, izolirati se, sakriti, napuniti… Ali tu priči nije kraj, čeka vas razgovor s organizatorom te dragim poznatim i nepoznatim ljudima koji su svratili na nastup; tada i ono malo preostale energije klizi i nestaje.

Zanimljivo je da ove profesije koje su toliko marginalizirane u nas, često vas dovode u društvo moćnika, u sobe skupih hotela, u najviđenije restorane, jer što god mislili o ''nama'', ljudima je potrebita zabava, žele vidjeti klaunove koji će ih zabaviti i izbaviti iz njihove stvarnosti. Takve stvari su također izazovne za mentalno zdravlje. U stalnom ste doticaju s glamurom, koji vam indirektno postaje dio života, a nakon toga se vraćate u svoju realnost. Apetiti često rastu nesrazmjerno mogućnostima. I sad dolazimo do onog najbolnijeg. To su ovisnosti.

Stalna čekanja koja su dio ovakvih zanimanja, emotivna pražnjenja, nekreativna razdoblja, neusklađeni bioritam, neuspjeli projekti koji gotovo uvijek imaju osobnu notu, česti usponi i padovi, sve navedeno stvara neravnotežu koja se često ''liječi'' alkoholom, ili nečim jačim. Predrasude kako su glazbenici, novinari i glumci ''alkosi i drogeraši'', češće su točne nego što to želimo priznati. Kao pogubljeni klinac prošao sam kroz razne faze odrastanja, ali moja je sreća i spas su što sam tvrda i uporna glava te što nikada nisam bio prava zvijezda. Što god to u Hrvatskoj značilo.

Koliko god govorili djetetu da ne dira upaljenu peć, neće vam vjerovati da je opasno dok se samo ne opeče. Iako se u cijelom tekstu trudim približiti vama koji niste probali kruh sa sedam kora u čemu je problematika istog, najvjerojatnije nisam uspio. Također, na bilo kakav način nisam podcijenio ostala zanimanja, nego sam želio približiti i drugu stranu “naših” poslova, poslova koji se u nas često doživljavaju kao hobistička razbibriga. Bez obzira na specifičnost i težinu slobodnih umjetničkih zanimanja koja sam isticao u upravo pročitanom članku, nema sjajnijeg osjećaja od onog kad stanete pred mikrofon, i svojim nastupom izmamite emociju, poštovanje, osmijeh ili pljesak.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!