Poglavice, puzanje i kompromisi

Svi naši socijalni i društveni odnosi, odnosi s ostalim zemljanima, svojevrsni su kompromis. Naravno, razina ili kakvoća kompromisa uvjetovana je društvenim položajem, rekao bih čak i karakterom, ali bez obzira na našu “veličinu”, nitko ne može biti i nije imun na trgovanje ustupcima. Obiteljski odnosi, bračne zajednice i poslovni ugovori, svi su oni plod tog nikom dragog pojma, tog kompromisa.

Karakter je nešto metafizičko, nešto do danas neobjašnjivo, ali nešto što ni znanost nije zanijekala. Kažu da se rađamo s karakterom, a iskustvo koja prolazimo ga nadograđuje ili devalvira. Najbanalnija podjela zemljana svodi se na vođe i na one koji slijede. Prirodni vođe će stati na čelo kolone, otvarati vrata te biti uzor drugima, sljedbenicima. Iako će malo vas priznati da nisu vođe, biti sljedbenik nije sramota, jednostavno nije svima urođeno da stanu na čelo, da rukovode stvarima te uostalom ispostave samog sebe, nije uvijek zabavno biti poglavica, jer kad stvari krenu po zlu, vođa često ostaje ne prvoj liniji. Sljedbenik je čovjek koji može imati energiju, odanost, kvalitetu, ali nisu svi u mogućnosti kreirati i izložiti se na taj način. I to je u redu.

Nemojte miješati vođe s funkcijama, to apsolutno vrlo često nema veze jedno s drugim.

Kada kompromis prelazi u puzanje? Kaže jedna stara pjesma “A man can’t crawl”, mislim da je tome uistinu tako. Dok su u Americi, čak i u ostalom dijelu Europe migracije normalna stvar, kod nas se sve veže uz mjesto odrastanja ili eventualno studiranja, te uz posjedovanje nekretnine, što nas često neraskidivo veže uz ostatak obitelji. Kako smo mi ipak konzervativna sredina, često su takvi odnosi uvjetovani na nekvalitetan način, odnosno na način da vam rodbinska generacija ispred vas uvjetuje životne kondicije. Vrlo često iz praktičnih razloga dvije generacije jedne obitelji ostaju na okupu, na istoj adresi, a takvi kompromisi utječu na vašu individualnost jer vašim roditeljima ćete uvijek biti dijete te će uvijek biti uvjerenja da znaju bolje za vas. Želite li voditi život kako ga netko drugi vidi? Da li je to blago zvano život koje nam je stiglo od Svevišnjeg ili po Darwinovoj teoriji, vrijedno žrtvovati zbog sigurnosti koja nas ograničava i stavlja iza svojevrsnih rešetaka? Ako ne vjerujete u reinkarnacije, sjetite se da imate jedan život, provedite ga kako vi želite, uostalom, ako nešto i promašite, bio je to vaš izbor, vaša odluka… Naravno, treba hrabrosti suprotstaviti se, osamostaliti se, možda i stegnuti remen, ali vaš mir, vaše rutine i vaša vizija, donijet će vam dugoročni mir te stabilnost koja će se odraziti na vaše odnose izvan šire obitelji, na vašu mogućnost da vi nešto sagradite te da jednog dana vi postanete uzor a ne tutor svojim potomcima. Čovjeku nije prirodno da gmiže…

Individualizam koji je preduvjet za napredak, raznolikost i nastanak vođa, koji je toliko slavljen tijekom šezdesetih godina, u potpunosti je uništen internetom, mrežama, aplikacijama… Svakodnevno smo iz minute u minutu bombardirani načinom na koji bi se trebali oblačiti, živjeti, misliti… Malo mladih ljudi teži biti drugačiji, svi žele biti isti, odnosno dosegnuti neki model koji nam je nametnut. Putem Instagrama nam se ne nude sadržaji koji će nas duhovno oplemeniti, a ne zaboravite, iako toga nismo ponekad svjesni, dok nismo dušu nahranili, badava nam svi automobili, brodovi te sve nekretnine, praznina će uvijek zjapiti iznutra.

Ne mislim o sebi da sam urnebesno pametan. Moj motor je moje srce, uvijek prvo udarim s glavom u zid a onda se tek pitam od čega je zid, a takvi ljudi nisu pretjerano pametni. Ako maknem srce na stranu, vjerojatno s prirođenom inteligencijom koju sam dobio od Svevišnjeg na dar, da sam se bavio s nečim praktičnijim moj život bi financijski bio profitabilniji. Ali, od prve ploče Elvisa Presleyja koju sam kupio s navršenih deset godina, moj život je bio predodređen. Definiran. I odonda mislim sa srcem, s organom koji nije predviđen za to. Da li me često glava boljela od tolikih udaranja u zid? Da, vrlo često i vrlo jako. Da li je bilo lagano biti drugačiji? Nije. Da li bih sve to ponovio da mogu? Ne znam. Da li kad se pogledam u ogledalo mogu reći da sam ipak vodio bogat i ispunjen pa i sretan život? Mogu. Ne pužite, hodajte, puno ljepše se vidi svijet odozgo.

Volite sebe a vas voli Robert,

aloha i mahalo.