Oprosti za kung fu

Na koji način Hrvati biraju partnere? Koji su kriteriji za biranje životnog suputnika u Lijepoj našoj? Da li je to lokalna podobnost? Vjerska? Financijska? Ili i emocije još uvijek igraju svoju ulogu? Jesu li svi ovi praktični te statusni kriteriji uistinu ubili Amora?

Iako nosim prizmu čovjeka koji je poznat u Lijepoj nam našoj (ne popularan, poznat), i ja sam se kroz život znao suočavati s odbacivanjem i negiranjem. U vezama sam znao biti (ne svojim partnericama, već njihovoj okolini); premlad, potom prestar, pa sam imao krivo zanimanje (muzičar), ili sam čak bio i nepoznanica, čitaj roditelji nikad nisu saznali za mene. Zanimljiv paradoks čovjeka koji je javna osoba, u isto vrijeme priznat i šikaniran. Razmišljajući o toj svojoj paradigmi, prisjetio sam se detaljnije nekih svojih, ali i tuđih iskustava kada je hrvatska percepcija idealnog partnera u pitanju.

U manjim sredinama postoji jedan glavni kriterij za biranje partnera, a taj je tko su vam roditelji.

Kako bi dobili blagoslov vaših roditelja, oni se moraju očitovati o tome što misle o obitelji potencijalnog ili potencijalne, jer kriteriji su očiti; ako dolazite iz dobre obitelji, onda ste i vi automatski dobar ulov. Naravno da su tu namjere vaše obitelji časne jer vas žele zaštititi, ali postoje u ovoj priči dva minusa; prvi, da li uistinu sin ili kćer u nekoj obitelji moraju nužno biti vjerna preslika svojih roditelja, drugi, da li uistinu želite da vam roditelji/obitelj biraju životnog partnera i tako usmjere vaš život? Tradicija slušanja roditelja i njihovih kriterija, pa čak i ucjenjivanja s namjerom da se potomku oduzme obiteljska ostavština, traje dugo u nas. Ili da to pojednostavimo ovako, ako je mama slušala mamu, ova svoju mamu, pa onda ista svoju i tako redom, čini se da robujemo kriterijima koji datiraju još iz Srednjeg vijeka. A vremena se mijenjaju; u zadnjih četiristo godina se štošta promijenilo, zar ne?

 

Čini mi se da u većim sredinama to ne dolazi do te mjere do izražaja, ali kako u zadnjih tridesetak godina traju jake migracije u nas, mnoge do nedavno neobične navike zavladale su i gradom.

Jedan od neupitnih kriterija za podobnost postati nečijim partnerom u nas je i vjerska opredijeljenost. Kad smo bili klinci, u susjednom novozagrebačkom neboderu roditelji su branili mladiću da bude u vezi s djevojkom druge vjere. Moji roditelji koji su odrastali po domovima za nezbrinutu djecu te ih nije krasilo sretno odrastanje, pokazali su vrlo liberalni i moderni stav te osudili takvu odluku. Tom gestom je rođeno i moje opredjeljenje u vezi takvih problema. Ne zanima me da li klečiš ili s koliko prstiju se križaš, ako me priznaješ i poštuješ, poštivat ću i ja tebe. Naravno, vjerojatno je najjednostavnije zbog okoline odabrati životnog suputnika svoje vjere, ali generalno nisam pobornik da to bude glavni kriterij.

Na svojoj sam koži naučio da je razlika u godinama, bila ona u plusu ili minusu, također veliki problem te je često društveno neprihvatljiva. Isto tako sam shvatio kako se ta razlika u godinama naglo smanjuje, čitaj drugačije gleda, što je deblji novčanik potencijalnog muškog životnog partnera…

Gdje je nestala ljubav na prvi pogled? Što se dogodilo s ljubavnom kemijom? Ima li još ljudi koji si odgovaraju, karakterno, po odabirima, ljudski? Ima toga, ima, ali u ova brza praktična fast food vremena, duhovnost te emocije definitivno stradavaju. Uglavnom, partnera si birajte sami, neće vaši roditelji lijegati pa potom i ustajati s njim, bilo to trajalo cijeli život ili možda tek nešto kraće.

P.S.:

Hvala Ognjenu Sviličiću na inspiraciji za naslov kolumne.