Lupam glavom u radio

Radio, kao prvi medij koji je zaživio prije stotinu godina, pokapan je nebrojeno puta. Kada je televizija uzela maha tijekom pedesetih godina 20. stoljeća, radiju su odbrojavali dane. Kada je internet zauzeo naše domove tijekom devedesetih, radio je ponovo bio prežaljen. Posljednji veliki atak na bazični medij su YouTube, razni stream servisi i podcast stranice. Iako već lagano izranjavan i ugroženiji nego ikad, ovaj FM pionir je još uvijek tu. Neposrednost, aktualnost i jednostavna primjena osluškivanja radio valova, ni do danas nije dobila pravu zamjenu.

Nedavno sam primio nagradu Večernjeg lista koja je šarmantno nazvana "Večernjakova ruža", a razlog dodjele bilo je moje radijsko djelovanje. Iako sam ponosan na svoje emisije, svoj nauk i inspiraciju dugujem mnogima ispred sebe. Moji radijski idoli bili su Dražen Vrdoljak i Davor Milišić, ipak, najviše traga na moj radijski razvoj ostavio je Aris Angelis. Njegova emisija "Zvijezde tamnog sjaja" koja se emitirala na Prvom programu Radio Zagreba, danas Hrvatskog radija, govorila je o originalnim afroameričkim kompozicijama koje su proslavili bijeli izvođači. Cijela atmosfera, od noćnog termina koji se događao u 23.10, preko špice, glasa koji nije bio radijski savršen ali osebujan, dramatike priča koje su predstavljane, sve to imalo je jednu trilersku notu koja me nepovratno zašarmirala. Osim što sam upoznavao neponovljivu glazbu, naučio sam koliko glazba može servirati zanimljivih životnih priča, koje opet nude, tragediju, uspjehe, uspone i padove.

Prvo moje sjećanje na radio bio je mali crni prijenosni tranzistor, kojeg je moj Stari navlačio na sva obiteljska druženja. Iz te male crne kutije dolazili su vedri glasovi, veseli ritmovi, zvukovi koji su uvijek bojali naš, ne uvijek sretni dom. Tijekom adolescentskog odrastanja gledajući film "Američki grafiti" Georgea Lucasa, u kojem se pojavljuje mistični DJ Jack Wolfman, te kasnije prateći seriju "Poziv u ponoć", definitivno sam stekao ljubav prema radiju.

U osamdesetim godinama prošlog stoljeća bili ste osuđeni na dva televizijska kanala, tako da je radio bio pravi prozor u svijet. Iako nevizualan, puštao je mašti na volju, a također je bio puno interaktivniji od televizije. Informacije, sport i nove pjesme, sve je to putem radija odmah bilo dostupno. Televizija u to vrijeme nije mogla pratiti taj tempo. Zagreb je u tim vremenima slušao četiri radio stanice: Radio Sljeme, Drugi program Radio Zagreba, Radio Veliku Goricu i Omladinski radio, danas Radio 101. "Sljeme" je oduvijek bio gradski radio, duša Zagreba, "Drugi" je bio ponešto moderniji, "Gorica" je bila srednjostrujaška stanica, dok je "Omladinski" bio alternativa u svakom smislu riječi, od glazbe do pristupa i tema. Ovisno o tome za koji radio ste se zakačili, ali koji god bio, "on" je u tim vremenima vršio glavni utjecaj na vaše odrastanje, ukus i mišljenje.

Moji radijski počeci su začeli tek nakon televizijskih. Prvobitno sam bio TV voditelj u dvije dječje televizijske emisije, "Dobro jutro" i "Hrtić Hitić" u produkciji HRT-a, da bi prvi radijski angažman pogodio na valovima Radio Sljemena 1995. Imao sam autorsku emisiju na tragu današnjih, ali tjeralo me se na tržnice i slične novinarske akcije u kojima se nisam vidio. Nakon toga pokušao sam u Velikoj Gorici, da bi se napokon smirio na Drugom programu Hrvatskog radija. Prvo izdanje emisije "Povratak u budućnost" emitirano je u siječnju 1998., da bi emisija kroz godine mijenjala formate od dvosatnog do četverosatnog, odradivši prvi mandat srijedom navečer, dok se četvrtkom emitira već punih 16 godina.

Ove nesretne 2020., "Povratak" si je priskrbio već spomenutu "Večernjakovu ružu". "Dolcevita", koja se danas emitira na valovima Radio Sljemena ima šesnaestogodišnji staž, a u međuvremenu sam vodio i uređivao emisije "Cocktail Bar", "Radio fonograf" i "Noć plavog mjeseca", također na Drugom programu Hrvatskog radija. U međuvremenu sam se iskušao i na programu "Glas Hrvatske", radeći kao inspicijent, glazbeni urednik te voditelj emisije "Hrvatski evergreeni".

Kakva je budućnost radija? Bez obzira na uvijek crna predviđanja, mislim da će radio opstati kao medij. Postoji niz mogućnosti te široka ponuda, ali ljudi vole da im drugi brinu o glazbenoj pozadini, o soundtracku života.

Sve brže živimo i sve smo ljeniji razmišljati o benignim stvarima (tu isključujem sebe), tako da je još uvijek jednostavnije pokrenuti radijske valove od traženja playlista na YouTubeu ili Deezeru. Ne treba zanemariti ni servisni dio koji je uvijek poželjan, a serviran je bez naših napora. I za kraj ovog malog hommage članka, ne zaboravimo spomenuti da radio ima nešto što nijedan medij ne može zamijeniti, a to je osjećaj da smo u društvu virtualnog prijatelja, koji nas ne ostavlja, "no matter what".