Ljubav, parkovi i korona

Da nam je netko prije godinu dana prikazao početnih pet minuta središnjega Dnevnika, vjerovali bismo da gledamo domaću inačicu nekog znanstvenofantastičnog filma. Bez obzira na to što se smješka sramežljiv tračak nade na kraju ovoga svakodnevno mračnog tunela, ono što dodatno zabrinjava jest socijalizacija kao vještina koja neupitno blijedi.

Kad se devedesetih godina internet ustalio u kućnoj upotrebi, komunikacija kakvu smo ranije poznavali trajno je nestala. Životi su nam se dodatno ubrzali, a svemu tome doprinijelo je i sve učestalije korištenje mobitela. Iako je postojala bojazan da će ljudi ostajati bez radnih mjesta zbog sve veće primjene kompjutora u svijetu businessa, prava istina je bila da se posao ubrzao zbog sumanutoga protoka informacija, a naš privatni život je nestajao brzinom koje nismo bili ni svjesni. Dvadeset godina kasnije, komunikacija nam je češća putem Facebooka, Instagrama ili Tindera, nego uživo. Nemamo više vremena ni za telefonske razgovore. Neki dan je jedna od glavnih gospođa u Telekomu izjavila da se tijekom Korone trend rapidnoga padanja korištenja telefonskih usluga napokon usporio. 

Pomalo sve podsjeća na vrijeme odrastanja u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća; češće se družimo unutar obitelji, lakše posežemo za prirodom, šetnja nam više nije mrska i, kao što smo saznali, češće dižemo “telefonsku slušalicu”. Da, zvuči gotovo idilično, ali nije…

Ako nismo ukućani, trebamo držati međusobni razmak od dva metra. Ili jedan ako smo na otvorenom (ni nakon četrdeset dana to nije točno definirano). Sve to ne dopušta, bez obzira na šarmantnost ovakvoga druženja, opuštenost i potpunu ugodu. Barem ako ste odgovorni.

Paziti kako slučajno ne biste dotaknuli kolegu ili prijatelja, biti u strahu je li netko bolestan recentno sjedio na klupi na koju ste upravo sjeli, zaobilaziti prolaznika u širokom luku, ne zvuči baš kao opuštajuća romantična rutina. 

Iako ova situacija generalno kratko traje, ona najteže pada samcima.

Zatvaranje ugostiteljstva i ukidanje javnih događanja ugrozilo je onu romantičnu stranu života, mogućnost upoznavanja novih ljudi, muškaraca i žena, potencijalnih partnera. Zatvaranje je ubilo mogućnost nalaženja životnog suputnika, a to se dugoročno može odraziti na mentalno zdravlje, socijalne vještine pa čak, ako želimo biti radikalni, i na postotak ostvarenih brakova i natalitet. Ne možemo se nikome ni osmjehnuti, jer u nas gleda jednolična anemična zelena maska. 

U eri u kojoj živimo, normalno je uspostaviti prvi kontakt putem interneta, ali ni Facebook ili Tinder komunikacija ne mogu trajati dovijeka. Upoznavanja imaju svoj progres, krivulju, potrebu za sučeljavanjem, verbalnim pa i fizičkim. Socijalna smo bića, boli ova samoća…

I kroz ovu mračnu situaciju se pokazalo da su žene oprezniji i savjesniji zemljani te da su muškarci skloniji hazardu, i da uvjetno rečeno “jačem spolu” ova izolacija pada teže.

Žene su strpljivije, racionalnije, instinkt za preživljavanjem im je puno uravnoteženiji, nego u nas površnih muških junaka.

Dobra strana ovog korona-zatvora je mogućnost sporijega, dužeg i postojanijeg upoznavanje potencijalnih partnera. Ova ograničenja nas mogu temeljitije zbližiti, ali tu postoji disbalans ponude i potražnje. Žene su putem raznih internetskih platformi puno izloženije bezbrojnim ponudama, koje serviraju često kavaliri sumnjivih profila, tako da kvantiteta u samom startu omalovažava ponudu i profanira eventualnog kvalitetnog partnera. 

Prvi korak u ublažavanju ovog antisocijalnog stresa jest skoro otvaranje ugostiteljskih objekata. Što se tiče broja stolova i gostiju, jasan mi je poriv da se to učini u skučenom obliku, ali sama ideja da se ljudi u izlascima razdvajaju a ne spajaju, neće donijeti bilo kakve relevantne efekte ni vlasnicima objekata, ni potencijalnim gostima, a niti općenito mentalnome zdravlju zajednice. 

Ali kako se ni vječni Rim nije sagradio u jedan dan, tako ćemo i mi morati polako ali sigurno graditi nekoć normalnu svakodnevicu; kako vladinim mjerama, tako i strpljivim obnavljanjem vještine dragog nam socijaliziranja.