Kako zaplesati valcer u ljeto 2021.

Ples je ritmično kretanje tijela u ritmu glazbe. Plesati možete pojedinačno, ali i u parovima te skupinama, što se često naziva društvenim plesovima. Ples prati čovjeka od pamtivijeka, što dokazuju i crteži u spiljama.

U svojim počecima ples je bio motorička reakcija na određene emocije, na pojačano veselje, strah, žalost, ljubav ili mržnju. Motoričke reakcije na ta uzbuđenja bili su živahni, iracionalni, ali vrlo izraženi sljedovi pokreta, koji su višekratnim uzastopnim ponavljanjem poprimili određeni ritmički obrazac i pretvorili se u ples. Iako ne možda toliko radikalno kao nekoć u pećinama, ples je i danas ekspresija naših žudnji, frustracija i emocija.

Prije desetak dana, u svojstvu DJ-a emitirao sam glazbu u jednom ugostiteljskom objektu na Gornjem gradu. Riječ je pubu u kojem navedeni posao radim već nekoliko godina, i u tih istih nekoliko godina tamo sam se nagledao dobrih tuluma, a naravno, svaki dobar tulum uključuje i plesne pokrete posjetitelja. Kako radno vrijeme objekata u ovo vrijeme traje po Pepeljuginom satu, čitaj sve se zatvara u ponoć, tako se i glazba smirivala u zadnjih dvadesetak minuta prije početka novog dana (tako gostu suptilno skrenete pažnju na to da je uskoro kraj). U jednom trenutku pustio sam poznati valcer iz Hitchcockovog filma “Čovjek koji je previše znao”, pomalo fatalističku temu, “Que Sera Sera (Whatever will be, will be), u izvedbi Doris Day, i nekoliko parova koji su bili u prolazu, zastali su u čudu pa zaplesali. Iako pubovi i kafići ipak nisu klubovi te nisu nužno namijenjeni za plesanje, bio sam zatečen kad je napokon netko zaplesao. U tom trenutku sam shvatio u kolikoj mjeri je nestao ples, i u koliko mjeri je nestala navika plesanja. Ples je ta draga primitivna ekspresija koja nedostaje. Ples je ispušni ventil, katalizator, čistač negativnog emotivnog taloga, ples je nešto što je pandemija pojela…

Da bi Zemljani zaplesali moraju biti u grupi, a grupa se najlakše formira u zatvorenom prostoru. Na otvorenom je sve previše široko, nema intime i posjetitelji se teže opuštaju, naravno, veliki festivali na otvorenom su druga priča, ali… Nemamo više klubova koji su namijenjeni plesu, njih smo prvo pozatvarali, onda smo i kafićima zabranili rad unutra, a naravno, stradala su i mnogoljudna okupljanja na otvorenom. Ne samo da smo izgubili mjesta na kojima možemo plesati, nego se nekako čini kako su ljudi izgubili tu naviku, tu ekspresiju, kao da smo zaboravili koliko je lijepo teški tjedan ostaviti iza sebe upravo na plesnom podiju. Nažalost, nekih nedostataka koje je donijela ova gnjusna situacija (još) nismo ni svjesni.

I dok se u nekim gradovima dopušta nekontrolirano okupljanje nekoliko tisuća ljudi, u drugima se uvjetuje uz kovid putovnicu smanjenje broja posjetitelja koji ionako ne bi prebacili nekoliko stotina. Neću ulaziti dublje u tu tematiku jer bih ulazio u sferu politike, a to nikada nisam i ne želim, no evidentno je da potražnje u svijetu zabave ima, što implicira da ovog ljeta postoji i dovoljan broj konzumenata. Ovo ljeto će vjerojatno biti rekordno kada su turističke brojke u pitanju. Svačega sam se nagledao i naslušao u svom više ne toliko kratkom životu, ali ovo je jedna od najvećih kontradikcija ikad; uslijed još žareće pandemije, mi skidamo rekorde! Svaki dan smo bombardirani brojkama oboljelih, domaćim i stranim, s crvenim te narančastim bojama, i onda, booom, najbolja sezona. Ponekad mi se čini kako sam lik u nekoj knjizi koju su napisali Eugene Ionesco ili Samuel Beckett. Ili pak u nekoj neobjavljenoj epizodi serijala Monty Phyton. Osim bolesti i nedostatka posla, najteže mi u ovih šesnaest mjeseci pada gomila kontradikcija u medijima, osjećam se izgubljeno. Ali nažalost, ne samo ja. 

Naravno da postoji pragmatično objašnjenje za turizam, kao država okoristili smo se time što se tijekom ovih godišnjih odmora uglavnom prakticira auto-turizam, daljnje destinacije nisu u modi zbog nedostatka želje da se koristi avionski prijevoz, ali uistinu je teško tražiti logiku u ovim suludim vremenima. 

Jesen kao godišnje doba nakon ljetnih odmora nikada nije bilo popularno, a u posljednje dvije godine ne samo da nije popularno, nego i strepimo od rujna, listopada i studenog. Osim nesigurnosti te straha, probajmo u sebi pronaći i zrno optimizma, razlog tome može biti i ovo ljeto koje je bilo prpošnije te kvalitetnije od prošlog, te se i zbog njega čini kako će jesenski život biti ipak bolji i fleksibilniji nego što nam je to podarila prošla preskočena 2020. Probajmo promatrati to kao mali korak, ali ipak korak unaprijed, kako bi lakše prebrodili hladne mjesece koji stižu. Nadam se da ste napunili baterije i donijeli u ruksaku brdo ljetnih uspomena koje će vas hraniti i pomoći vam da hrabrije koračate kroz mjesece koji dolaze. Tko zna, možda nas napokon i nešto dobro iznenadi… I da, plešite. Plešite u liftu, u dnevnoj sobi, na kuhinjskom stolu, u autu (ali samo na semaforu), plešite gdje god možete, izbacite to van, ili kao što bi rekla Lynda Barr: “Bolje ikakav ples, nego nikakav ples.”.