Kako je škrtost postala vrlina

Navike trošenja i odnosa prema novcu stvar su karaktera i odgoja, ali i kulturološke razlike govore o tome. Često se u našoj zajednici zgražamo nad navikama razvijenije Europe kada je plaćanje računa u kafićima ili restoranima u pitanju, da li je to samo kapitalistički pragmatično i hladno, ili tek sasvim normalno te u konačnici razumno i opravdano?

Često čujete kako su Nijemci, Englezi ili Francuzi nakon izlaska podijelili račun, i ne čak jednako participirali u računu, nego je svatko platio svoje. Izraelci kad vas zovu na rođendan, očekuju da ćete vi platiti svoj dio hrane ili pića. Čini vam se nepravedno? Ne zaboravite da ćete i vi slaviti rođendan… To kod nas budi zgražanje jer naše navike su u potpunosti drugačije, mi volimo uzeti račun i platiti sve pod parolom, drugi put će netko drugi, ali, krenimo redom. To plaćanje pod parolom drugi put se često izjalovi zbog raznih razloga, objektivnih i subjektivnih. Prvo, hoće li netko stići platiti u istoj večeri rundu je upitno, drugo, hoće li se isto društvo naći ponovo na okupu, u današnjim vremenima je također upitno, treće, ima i takvih koji će se htjeti izvući iz plaćanja računa, te četvrto, tako se lagano ostavljaju repovi te mogućnost zamjeranja nekome zbog neplaćanja. 

Ako smo izašli u Parizu te je svatko platio svoje, netko je pio vodu dok je netko pio najskuplju votku, sve je čisto, nema povlačenja repova, nema zamjeranja. Kod nas se nakon takvih stvari često dogode situacije; “Gle nije okrenuo rundu, ‘kad on časti onda pije vodu’, ‘nikad ga nema kad dođe račun” itd. Bez obzira na našu galantnost i želju da počastimo, često takve stvari povlače zamjeranja te računanja kad je netko zadnji put platio nešto. Treba još ući u genezu takvih navika, one su na neki način kako bi Amerikanci rekli show off, potekle iz potrebe da se selu pokaže da se ima i može. To je bio pa i ostao statusni simbol.

Da me ne bi netko krivo shvatio, ja ću prvi počastiti, pogotovo u ženskom društvu nema šanse da netko plati pokraj mene, i ne mislim da ljudi tu generalno imaju zle namjere, samo sam htio tu razložiti genezu navika, kako kod nas, tako i u trulom kapitalizmu (kako su ga nekoć zvali u socijalizmu)

 

Kad sam se već dotaknuo repova oko plaćanja i neplaćanja računa, u stvari za ovu kolumnu su me inspirirali ljudi koji nikad ne plaćaju račun, i apsolutno nemaju nikakav problem s tim. Ima tu i objektivnih stvari, imam poznanika koji je neko vrijeme bio bez prihoda, iako je to mogao i galantnije izvesti, nekako je njegov račun uvijek završavao u novčaniku ostalih za stolom. Otkad se njegova financijska situacija popravila, ne sjeda za stol da ne pita prisutne što žele konzumirati. Ali… Poznajem ljude kojima financije nisu nikakav problem, koji se apsolutno paraliziraju kad stigne račun. I to je već godinama reakcija totalna tišina ili: “Frende, buš ti rešil?”. Nevjerojatna mi je ta hladnokrvnost, i nije čak da neke od njih ne volim zbog toga, ali sam ponajviše fasciniran tim stavom.

Ima ona stara hrvatska “takvi zato imaju novac”. Je li to škrtost? Ili samo odgovornost? Nedostatak empatije? Ili je povod jednostavno stvar odgoja ili samo loših iskustava? Teško je generalno ustvrditi, najvjerojatnije je to ipak individualna stvar ili iskustvo koje ljude svrstava u istu sociološku skupinu.

I sad na kraju, koji je recept te što je ispravno? Uvijek ću počastiti jer sam čovjek koji voli ljude, voli biti u društvu dragih ljudi te mi je to prirodno. Ne mogu se pohvaliti kako sam se materijalno obogatio, te ako vam je cilj steći dobru financijsku podlogu, ja nisam parametar. Je li škrtost ili bit ćemo fini, racionalnije trošenje socijalni i društveni hendikep, ja ne znam, to znaju samo oni koji su izabrali taj put.