Glas Hrvatske

12:36 / 28.11.2021.

Autor:

Jalova SFRJ nostalgija

Autorov osnovnoškolski razred

Autorov osnovnoškolski razred

Foto: privatni album / -

Ne smatram se radikalnim tipom na bilo kakav način. Strog sam jedino prema nepoštenju i nekulturi. U sociološkim, rasnim, vjerskim te ostalim pitanjima poštujem osobne slobode sve dok ne zadiru u tuđe i upravo zato mislim da sam objektivan osvrnuti se na relacije između sadašnje i bivše države, a povod tome su povremeni medijski nostalgični pogledi unatrag. 

Da se razumijemo, većina od nas svjesna je koliko se propusta napravilo od nastanka samostalne Hrvatske do danas. O tome neću detaljno jer bi se uvukao u politiku a to ne želim. Ono što je olakotna okolnost nepodobnim i lošim stvarima koje su zadesile Lijepu našu jesu ratne godine koje su uvijek plodno tlo za neodobravajuće radnje, a s druge strane tu je i nedostatak iskustva u demokraciji, demokraciji koju neke europske države prakticiraju već nekoliko stotina godina. Ostatak nepodobnih radnji i procesa idu na savjest političarima i kućnom odgoju, no, da je iza nas kako neki tvrde ostala utopija, nije.


Najčešći pozitivni argumenti koji krase opis Jugoslavije jesu dobitak stanova i besplatna zdravstvena skrb. Gledajući iz današnje perspektive to uistinu zvuči bajkovito, ali nekako tu priča staje. Taj socijalistički kod koji nas je učinio jednakima (osim nekih koji su bili jednakiji), omogućavao je svojevrsnu sigurnost, ali limitiranu sigurnost koja je onemogućavala bilo kakav napredak bez političke intervencije. Mnogi će se zapitati po čemu se sadašnjost od toga razlikuje, po nepotizmu smo nažalost i u svijetu poznati, ali ipak ne zaboravimo kako u bivšoj državi gotovo da nije postojao privatni sektor. Privatni sektor bez obzira na to što je vrlo često u nemilosti Države, ipak pruža samostalnost, neovisnost. U Jugoslaviji vas je čekalo zaposlenje u nekoj od državnih tvrtki, ali napredovanje u istoj je bilo sporo, jedva primjetno ili nikakvo. Drugo, uistinu još u osamdesetim godinama bili su prisutni dvostruki međurepublički kriteriji. Sjećam se u Maksimiru na Dinamovim utakmicama nisu se smjele unositi navijačke zastave na štapu ni prebacivati nogometni transparenti preko ograde, čak su za pjevanje pjesme “Marjane, Marjane”, koja je sve nego nacionalistička pjesma, milicijom odvodili ljude na moje dječje oči, dok sam prilikom jednog gostovanja u Beogradu na utakmici Zvezda - Dinamo, vidio štapove svih vrsta i transparent od 50 metara koji je bio prebačen preko ograde. Možda će vam se ovo činiti banalno, ali nije; na utakmicama ste najvidljivije mogli vidjeti stanje i raspoloženje u društvu. Ta prizma ustaštva stalno je bila stavljana Hrvatima kao breme od kojeg nemaju prava pobjeći, dok su tuđa nedjela bila prešutno, ako ne amnestirana, onda nedovoljno eksponirana.


Ne treba zaboraviti još neke dobre stvari, primjerice uvijek se pazilo da svaki kutak Jugoslavije ima neki pogon ili veliku tvornicu koja će hraniti određeni kraj, ali generalno standard u odnosu na ostale europske zemlje, bio je više nego jadan. Opet jednostavan primjer meni blizak; moja gospoja Majka imala je plaću u vrijednosti od 250 njemačkih maraka, za desetinu njene plaće mogla se kupiti jedna gramofonska ploča u Austriji ili Njemačkoj. Danas, bez obzira na sve kalvarije koje smo prošli, ipak možete uzeti tri vinila od jednog prosječnog domaćinskog mjesečnog prihoda. Iako se govorilo kako je kod nas srednji stalež nestao devedesetih, teško je govoriti da je ikada postojao. Prednost socijalističkog uređenja bila je to što je većina imala sličnu situaciju pa nije bilo staležnog raslojavanja. Svi smo imali malo, ali unutar Države je funkcioniralo. Limitirano. Naravno, o ponudi ne treba trošiti riječi, tek potkraj osamdesetih kada smo napokon dočekali otvaranje privatnih trgovina, tržište je živnulo. Da današnjem klincu kažete kako je u nas mogao kupiti svega dvije i pol vrste traperica, sigurno bi smatrao to neslanom šalom.


Uvijek smo željeli biti dijelom zapadne Europe, što se napokon dogodilo nastankom Republike Hrvatske. To je ujedno značilo da smo prihvatili kapitalizam, a kapitalizam nagrađuje ali je i okrutan. Isto tako naš kapitalizam je u startu bio ugrožen naslijeđenim socijalističkim mentalitetom koji je usvojen kroz 45 godina komunističkog režima, po sistemu ne mogu oni mene tako malo platit’, koliko ja mogu malo radit’. Ne opravdavam ništa loše što se radilo u nas od početka nastanka Lijepe naše, ali ni Rim se nije sagradio u jedan dan.


Zbog brutalnog rastanka s bivšom Državom, sjećanja većine na prošli jugoslavenski život su mračnija nego što bi generalno bila. Bez obzira kakve stavove imali prema temi koju sam upravo blago načeo, bitna je sadašnjost. I budućnost. Svađati se oko prošlosti ne može biti ništa konstruktivno, moju dvadesetogodišnju nećakinju zanima kako će moći unutar Hrvatske realizirati svoje privatne i poslovne želje, a ne da li je Tito bio loš ili dobar. Naravno baština i povijest su sastavni dio kulture i odrastanja, ali posložimo prioritete, a puštanje duhova iz prošlosti na svježi zrak, svakako nije bivstveni prioritet bilo kojeg stanovnika Lijepe naše.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!