Ivo Robić protiv vjetrenjača

Neki moji dragi prijatelji intelektualci shodno njihovom liberalnom duhu, imaju puno razumijevanja te logičnih objašnjenja za poplavu istočnjačkih ritmova koji su zatrpali slušalice mladih Hrvata, no bez obzira na to što imam tu nesreću da je većina mojih prijatelja pametnija od mene, njihov hendikep je što zanemaruju širu sliku. 

Ovih dana se borim s mnogim institucijama ne bih li ishodio obilježavanje 100. rođendana Ive Robića koji će se dogoditi u siječnju.

Nikako nije stvar samo osobnih simpatija prema djelu ovog velikana, nego je stvar očuvanja baštine. Ivo Robić je pionir zabavne glazbe u nas, a ona dovoljno dugo egzistira te je u svojim nijansama i segmentima dovoljno vrijedna da je možemo zvati hrvatskom kulturom. Ako je sport nešto čime se Država ponosi, onda to treba u svakom slučaju biti i popularna glazba. Ako se Amerikanci ponose Elvisom, a Britanci Beatlesima, onda se mi, kao ovako mala država, možemo i moramo ponositi Ivom Robićem. Ne samo zbog internacionalnih uspjeha nego i zbog utjecaja na razvoj glazbe kod nas.

 

Neki dan slušam svoju nećakinju koja je kroz svoje odrastanje prošla zavidnu školu svoje majke i kulturno-glazbeno “maltretiranje” svog ujaka (čitaj mene), ali koja poput većine mladih živi u torturi plemena svojih godina te je nužno izložena utjecaju eksplozije sumnjivih ritmova i jezika koji nije nužno naš. Da se razumijemo, ja sam liberal, i prvo mjerilo u životu mi jesi li dobar ili loš, a ne s koliko prstiju se križaš ili da li klečiš kada moliš, ali govoriš o očuvanju temeljnih stvari kad je jedan narod u pitanju. Ista ta nećakinja koja je kod kuće sigurno prošla dobru školu jezika, počinje neočekivano koristiti neke riječi koji nisu dio hrvatskog, a s obzirom na to da je njena generacija izložena uvelike susjednim utjecajima, pitanje je koliko će jezik biti izmijenjen ili oštećen kada ove generacije stasaju ili kada se ti klinci pretvore u zrele ljude.

Arthur Schlesinger je rekao: “Prvi korak prema uništavanju jednog naroda jest brisanje njegova pamćenja. Uništi mu knjige, kulturu i povijest i onda nađi nekoga da napiše nove knjige, proizvede novu kulturu, izmisli novu povijest; ta će nacija ubrzo početi zaboravljati što jest i što je bila.”

Ionako smo zbog tehnološke revolucije izloženi engleskim terminima koju su vrlo često grubo ugrađeni u naš jezik, a sad se zbog banalnih razloga događa šteta i s druge strane. Kontradiktorna je i sociološka slika generacije 20 plus; mnogi od njih izjašnjavaju se kao desničari u nekom radikalnijem, negativnom smislu, da bi se nakon ponoći u kafićima okrenuli ritmovima koji ih pretvaraju u jugonostalgičare. Da, možete reći da je to samo glazba, ali to su ipak preradikalni zaokreti za one koji se tako izjašnjavaju.

Neki bi mogli reći da sam licemjer, s obzirom na moju angažiranost oko američke i britanske glazbe, ali nemojte zaboraviti da pripadamo zapadnoj kulturi, zapadnoj hemisferi, pa ako hoćete i vjeri. Naša povijest je vezana uz Beč, ne uz Istanbul, isto tako je meni Beograd idiom za Idole ili Ekatarinu, ne za neke ritmove koji dolaze s Dalekog istoka. I još jednom, nemam ništa protiv ničega, nego pričam o spašavanju jezika, povijesti te baštine.

Velike migracije od rata naovamo donijele su utjecaje koji su nas danas preplavili i nažalost postali dio naše svakodnevice. Glazba koja je nekad živjela na marginama Zagreba, danas živi u Centru. Osim migracija, za to su krivi mediji, površno doživljavanje ovog problema unutar kućnog odgoja te blijedost domaće glazbe i institucija koje se brinu za istu.

Da, možemo pričati i o generacijskom jazu, te o tome da svako vrijeme nosi svoje, da, ali ne mora ovo vrijeme izbrisati prošlo ili zatočiti budućnost.

Uglavnom, nemojte podcjenjivati glazbu, psiholozi su odavno dokazali u kojoj mjeri ona može djelovati na psihu, ali i na ponašanje, kulturu i razvoj. Glazba može biti pitka radost, ali i opasno oruđe…

Do sljedeće kolumne, želim vam puno kvalitetnih, ugodnih te božićnih nota,

Vaš Robert.