Glas Hrvatske

14:55 / 06.06.2020.

Autor:

Internet naš svagdašnji

foto: Robert Mareković/Glas Hrvatske

foto: Robert Mareković/Glas Hrvatske

Foto: - / Glas Hrvatske

Kada bi prosječnom dvadesetogodišnjaku onemogućili korištenje interneta, mobitela, gledanje tutorijala i praćenje virtualnih zemljopisnih mapa, bi li preživio mjesec dana? Možda je "preživio" prejaka slika, ali bojim se pravog odgovora. Implicira li ta ovisnost o tehnologiji da smo postali ono od čega smo zazirali gledajući stare SF filmove - produžena ruka tehnologije? Nije li trebalo biti obrnuto?

Nije ovo nikakva priča o teorijama zavjere, nego o svakodnevnom životu. Gledajući filmove kao što je “RoboCop”, divili smo se naprednoj tehnologiji, ali i bojali takve budućnosti. Danas, čak i ja, koji sam pripadnik stare škole, lakše bih podnio odlazak na posao bez jedne cipele nego bez mobitela. Postali smo ovisni do te mjere da osjećamo nervozu i prazninu ako neki od naših ljubimaca poput laptopa ili mobitela nije u neposrednoj blizini. Oduvijek smo se bojali neke prisilne čipizacije, danas strahujemo od 5G mreže, ali tu smo “tiho” pali već odavno. Prigrlili smo praktičnu tehnologiju dobrovoljno je pustivši u naše živote: bez konspiracija i represija smo se tome poklonili. Ljudi se boje velikih promjena, ali promjene ne dolaze u kratkim intervalima; dolaze polako ali sigurno. Kroz razdoblje od nekoliko godina usvajamo novo što postaje normalno, “staro” nestaje kao da nije ni postojalo. Samo naša sjećanja rade razliku.

U drugoj polovini devedesetih godina, mobitel je postao našom svakodnevicom. U istom desetljeću u domovima se redovito počeo pojavljivati i kompjutor, a nakon toga u naše živote tiho se uvukao internet. Uvijek se sjetim one smiješne pretpostavke koja je nagovještavala da će ljudi zbog tehnologije ostajati bez posla; ne, to se nije dogodilo. Jedina kolateralna i prava žrtva tehno-evolucije ili revolucije, postao je privatni život. Informacije su se počele gibati suludom brzinom, a posao se putem tehnologije ubrzavao. Postali smo potrebni, naravno i dostupni, izvan našeg radnog vremena; vikendima, praznicima, noćima, naši telekomunikacijski ljubimci su uvijek uz nas. Novonastala tehnokracija izmasakrirala je obiteljske potrebe i vrijednosti. 

Iako je danas teško zamisliti svakodnevicu bez navedenih tehnoloških čuda, svijet je, vjerovali ili ne, postojao i prije mobitela te interneta. U vrijeme mog odrastanja kada nismo posjedovali današnje dobrovoljne tehničke implantante, dogovori su ponekad bili sporiji, ali na kraju ipak funkcionalni i socijalno spontaniji, otvoreniji. Ako sam nazvao prijatelja kojega nije bilo kod kuće u utorak popodne koristeći fiksnu liniju te se javila njegova majka, ostavio sam poruku da me nazove. Kad je on vidjevši poruku uzvratio poziv tek sutradan, čak i ako on mene nije uhvatio pri aparatu, taj smiješni igrokaz mogao je potrajati beskonačno, ali bilo je načina. Kao klinci imali smo dva do tri punkta u centru Zagreba na kojima smo se spontano nalazili i nije se moglo dogoditi ako povučeš put grada da ondje ne sretneš neko blisko lice. Možda nije bilo toliko praktično, ali romantično jest, zar ne? U svakom slučaju, bilo je više vremena, razgovora i socijaliziranja nego danas. 

I glazba u internet svijetu ima potpuno novo mjesto. Krenulo je sve tih istih kobnih devedesetih, kada se cijena Compact Disca, popularno zvanog CD-a, dizala u nebesa pa je klincima dosadilo davati 200 kuna za cijeli album kako bi nabavili željenu hit pjesmu. Tako je krenulo ilegalno downloadanje koje je marginaliziralo glazbu i dovelo gotovo do propasti diskografije. Iako su u međuvremenu uspostavljeni legalni virtualni prodavači glazbe i razni stream servisi, stigao je YouTube koji je opet isprostituirao glazbu do neslućenih razmjera. Sve što poželite, dostupno vam je besplatno, a naplaćivanje autorskih i izvođačkih prava još je uvijek enigma. Nažalost, takva dostupnost je srozala glazbu, odnosno odnos prema njoj. Ne stvaraju se više pravi fanovi glazbe, subkulture, svi skaču s jednog žanra na drugi, u bilo kojem trenutku cijela svjetska produkcija vam je na dlanu. Muzika je postala beznačajna, bezvrijedna. Usporedba: ako vas je ulovio pljusak u kafiću pa vam je ondje konobar udijelio neki zaboravljeni kišobran kako bi vas spasio pljuska, taj kišobran izgubit ćete i sami za dan-dva. Onaj koji ste kupili, nećete. Tako je i s glazbom, besplatna je pa se razbacujete istom. Ono što je dodatni oksimoron, danas u vremenima savršene audio tehnike, većina potrošača sluša glazbu na jeftinim plastičnim slušalicama ili na zvučnicima na laptopu. Tužno, pogotovo za nas muzičare koji smo uložili pokoju kunu kako bi naš posao imao kvalitetu i profesionalnu pozadinu. 

Boriti se protiv tehnologije ne možemo. Generacija rođena 2000-ih odrasla je s metalnim dodacima i to je dio njihove, ali i naše svakodnevice. Kroz koronu se dogodila revitalizacija šetnji, druženja, klupica, negdašnje socijalizacije, koja je vratila neku zaboravljenu toplinu. Nakon epidemije vraćamo se svakodnevnim represivnim ritmovima, ali nadam se da možemo žrtvovati pokoji sat odmora kako bismo se posvetili obitelji, susjedima, prijateljima… Kvalitetno druženje liječi. Psihički odmara. Koliko god izlizano zvuči, imamo samo ovaj život. Ako i postoji reinkarnacija, ionako je nismo svjesni, pa zato ne čekajte hoćete li u sljedećem životu postati žaba ili lopoč, već danas, po mogućnosti bez mobitela u džepu, udahnite punim plućima.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!