Hrvati kroz eurovizijsku povijest

Iako su moje simpatije prema glazbenom izričaju kojeg nam servira Eurovizija nestale još krajem sedamdesetih godina, te iako Eurovizija više ne proizvodi relevantne hitove kao što je to činila u prošlom stoljeću, ni ja ne mogu zanijekati gledanost te interes za ovaj glazbeno-scenski događaj. Usprkos relativnom noćašnjem novom razočaranju domaće nacije u ovom televizijskom spektaklu, prisjetit ćemo se hrvatske povijesti na eurovizijskim pozornicama u jugoslavenskim okvirima.

Europska radiodifuzijska unija (EBU) odlučila je po uzoru na već postojeći talijanski festival San Remo pokrenuti glazbeno natjecanje na razini Starog kontinenta. To se dogodilo 1956. u Luganu, Švicarska, a te prve godine sudjelovalo je samo sedam zemalja. Već sljedeće godine brojka raste na deset, da bi se taj broj s godinama povećavao, primjerice 2008. eurovizijsko natjecanje brojalo je 43 zemlje, i to više ne samo u okviru europskih država, već i s državama gostima kao što su Maroko, Izrael i Australija. Prva pobjednica natjecanja bila je švicarska pjevačica te glumica Lys Assia.

Jugoslavija se ovom glazbenom natjecanju pridružila 1961. godine i tako postala jedina socijalistička država koja se natječe na ovom jedinstvenom festivalu. Iako smo tako ušli u europsku konkurenciju, tijekom šezdesetih godina domaći izbori za pjesmu koja će nas predstavljati nisu privlačili veliku pažnju; održavani su u hladnim televizijskim studijima ili kongresnim dvoranama, te iako u tim natjecanjima sudjeluju i velikani poput Ive Robića, mnoge pjesme koje su se izvodile nisu bili ni snimljene, a kamoli objavljene. Prvi Hrvat koji je pobijedio na jugoslavenskom izboru bio je Vice Vukov na trećem predstavljanju 1963. godine u Londonu, što je ponovio i dvije godine kasnije u Napulju, osvojio je s pjesmama “Brodovi” i “Čežnja” 11. i 12. mjesto. Sljedećeg hrvatskog predstavnika čekali smo do 1968., kada su nas autentični Dubrovački trubaduri predstavljali u Londonu, dohvativši respektabilno 7. mjesto, dok su sljedeće godine momci iz grupe 4 M s pjesmom “Pozdrav svijetu” dohvatili 13. mjesto.

U sedamdesete godine prošlog eurovizijskog stoljeća ušli smo s Hrvatima, Krunoslav Kićo Slabinac s pjesmom “Tvoj dječak je tužan” u Dublinu uzima 14. mjesto, dok godinu dana kasnije Tereza Kesovija dohvaća 9. mjesto s pjesmom “Muzika i ti”. Zanimljivost je da je to bio Terezin drugi nastup na eurovizijskim daskama, šest godina ranije predstavljala je kneževinu Monako.

Iako je produkcija rasla, tijekom sedamdesetih se domaći izbor za pjesmu Eurovizije održavao u prestižnom opatijskom hotelu Kvarner, pjesme s tih izbora su redovito bile domaći objavljivani hitovi te su mediji obilato pratili ta događanja, Jugoslavija zbog redovitih neuspjeha odustaje od natjecanja na punih pet godina.

Tijekom osamdesetih godina uslijedila je gotovo potpuna dominacija hrvatskih izvođača na domaćim izborima te najbolji plasmani na EBU natjecanjima, Crnogorac sa zagrebačkom adresom, Danijel Popović, s pjesmom Đuli 1983. osvaja 4. poziciju, sljedeće godine se natječe i Vlado Kalember u duetu s Izoldom Barudžijom, pa Zorica Konđa pobjeđuje 1985., ali kako je Eurovizija pala točno na godišnjicu smrti Josipa Broza, ne odlazi na natjecanje jer je majka Država tako odlučila. Od ’86 do ’90 slijede samo natjecatelji iz Lijepe Naše, Doris Dragović je solidna 11., Novi fosili uspješni 4., Srebrna krila opet vrlo dobra 6., da bi relativno nepoznat band Riva predvođen Emilijom Kokić pobijedio u Švicarskoj 1989., što nam je donijelo jedino domaćinstvo kad je organizacija Eurovizije u pitanju; u dvorani Vatroslava Lisinskog 1990. nas je predstavljala nervozna Tajči s pjesmom “Hajde da ludujemo” i osvojila 7. mjesto.

Posljednja Jugovizija na kojoj je Hrvatska participirala održala se već u ratnom okruženju, u Sarajevu. Predstavnik je bio Danijel Popović s pjesmom “Daj obuci Levisice”, a zanimljivost je da sam prvi snimio tu pjesmu i trebao je izvesti, ali se autor Danijel Popović predomislio te je sam izveo istu.

I ovo natjecanje kao i mnoga druga, više nego ikad, zbroj lobiranja i međusobnog dodvoravanja se svodi na svojevrsnu politiku i zato ne treba to sve uzimati preozbiljno, to je ipak samo jedna glazbena televizijska večer, to je samo zabava, pa se opustite i takvu je prihvatite te uživajte naravno ako vas takva vrst zabave veseli. I to je sve. 

Ugodnu nedjelju i sunčani tjedan želi vam Mareković.