Direktorski mentalitet

Putujući ovog ljeta po Jadranu primijetio sam kako u ugostiteljstvu više ne možete čuti hrvatski jezik. Da se razumijemo, nemam nikakav problem s drugim vjerama, bojama kože ili uvjerenjima, ali uistinu je neobično za naciju kojoj je ugostiteljstvo idiom da više ne ne koristi autohtoni jezik. Gdje je nestao hrvatski ugostitelj?

Irski egzodus koji se dogodio unatrag pet godina je načeo ovaj problem. Mlada radna snaga koja pokriva ugostiteljstvo uvelike je potražila sreću u ostatku europske unije, omiljena destinacija Irska, a čavao u lijes zabila je korona. Dodatni uteg oko noge ovakvim uslužnim djelatnostima je naš “zagrabi” mentalitet. Korona je žestoko napala ugostiteljstvo i mnogi restorani te kafići su propali ili došli do ruba egzistiranja pa je logično kako mladima nisu mogli nuditi dobre uvjete, a još jedan veliki razlog je pohlepa koja krasi mnoge vlasnike naših objekata. Kod nas nije dovoljno zaraditi deset nečega, treba preko noći zaraditi odmah za tri generacije unaprijed. Tu se krije velika zamka i greška za tu gospodu jer pravog ugostiteljskog kadra više nema, nema u nas više izučenih konobara pa se sve krpa s mladima s ceste koji taj posao ne znaju. Umjesto da se pošteno plati pravi konobar koji će u jednoj noći napraviti dvostruko bolji posao od priučenog, tu se štedi te se finalno obeštećuje i svoj (vlasnikov) džep, ali očigledno je škrtost i kratkoročno razmišljanje preveliko breme mnogih vlasnika restorana te barova i kafića.

Ono što je dodatno opteretilo naš ugostiteljski sustav su mediji te sudstvo. To jeftino politikantstvo većine novina i portala koji od sumnjivih poduzetnika te nepismenih starleta rade zvijezde, te sudstva koje ne kažnjava procesuirane poznate kriminalce, stvorili su u mladih ljudi iskrivljenu sliku života i vrijednosti. Mladi su iz te iskrivljene slike shvatili da ima kruha bez pogače, da nije bitna edukacija nego diploma (komad papira), te kako je sramota biti sve ispod direktora, pa makar i direktora kućnog savjeta. Na taj način dobili smo dodatni problem, ne pune se škole koje se bave obrtima jer je to “sramotno” raditi, a time smo i svi dodatno stradali jer dobiti majstora za kućne potrebe je lutrija, dugo se čekaju i pretjerano su skupi. Ono što je dodatno tužno, u tim poslovima danas ima novaca a klinci su za takvu vrstu privređivanja nezainteresirani. Ta cijela situacija je više nego apsurdna, kao da su je potpisali sami Ionescu ili Beckett.

Apsolutno je u redu da smo zemlja u koju stranci žele doći raditi, čak sam i ponosan na tu činjenicu, ali teško je procijeniti koliko nam je vrijedna te da li je dovoljno dobra ta radna snaga. Ne znam da li je profil ugostiteljskih radnika koji pružaju usluge na Jadranu, na Jadranu od kojeg ova naša napaćena Zemlja živi, uistinu na razini te hoćemo li dugoročno požaliti što nismo imali drugačiji pristup tom problemu; i kao država ali i pojedinačno. O tome bi ipak više mogao govoriti vlasnik nekog od objekata koji nude piće i hranu. Nažalost, kod nas se prečesto nude brzinska fast food rješenja pa nisam baš najveći optimist.

I što činiti? Kako vratiti Hrvate na radna mjesta u kafiće i restorane? Da li ih je uopće potrebno vraćati? Prije Brexita u Engleskoj je većinu takvih poslova obavljala rijeka doseljenika i to nije nikog smetalo, te mislim da nije to osnovni problem. Problem je u percepciji mladih ljudi koje smo krivo odgojili, koji će ganjati “fotelje” kojih nema dovoljno za sve, a nakon prizemljenja dobit ćemo gomilu nezadovoljnih i nesposobnih ljudi.

Kako se to može promijeniti, teško je reći, mediji i naše sudstvo se neće promijeniti preko noći, ali iskreno se nadam da će sve veća frekvencija odlazaka u ostale europske destinacije donijeti nam srednjoeuropske percepcije te vrijednosti koje će ubiti nerealne ambicije za nepostojećim foteljama.