Desetljeće iskušenja

Krajem 2010-ih stručnjaci su zaključili i zaključali to desetljeće s konstatacijom kako je iza nas najsretnijih deset godina u povijesti Zemlje.

Glavni argumenti bili su financijska moć prosječnog zemljanina, najmanje gladnih u povijesti te iznimno mala količina aktivnih ratnih sukoba. Naravno, ta generalno sretna situacija imala je svoje tamne strane, zemljani ponukani dobrim životom često su padali u iskušenja obijesti te pretjerivanja, a takvo centriranje često dovodi i do nedostatka empatije. I onda je došla 2020., otvorila novo desetljeće, nova iskušenja, kako globalno, tako i lokalno… Kao da je netko svjesno rekao i odlučio da vremena više ne smiju biti toliko jednostavna… Ne bih htio da me netko krivo shvati, nisam pobornik zavjera, više je to fatalistično-šaljivi stav kako je s prelamanjem desetljeća iz nekih viših vanzemaljskih instanci netko odlučio kako nam treba izazov, izazov koji bi nas spriječio da budemo inertni i nezahvalni.

Godina 2020. je krenula uobičajeno dobro, stizale su tek informacije iz daleke Kine o nekoj čudnoj bolesti, ali dok su stvari dovoljno daleko, empatija nije na zavidnoj razini. To čak nije ni za zamjeriti, jer ako se nešto dogodi npr. u Parizu, u kojem je svaki prosječni Europljanin bio barem jednom, lakše se povezati, lakše je razviti suosjećanje za nešto što smo iskusili. No, svijet je zbog avionskog prometa odavno postao globalno selo te se ubrzo sve prelilo i u našu blizinu… Padale su Italija, Španjolska, Francuska, pa onda sve države redom. Svijet je stao u ožujku 2020. Stao ne na mjesec ili dva, stao s velikim upitnikom ispred sebe, upitnikom koji je čak dovodio i opstanak vrste u pitanje. Trebalo je pune dvije godine da se stvari vrate u normalu, iako se nikada uistinu nisu vratile na staro. Previše poslovnih grana je patilo a financijske posljedice toga osjećamo i danas (npr. auto industrija), dok su mnoge poslovne grane ostale bez svog kadra, što je smanjilo kvalitetu usluge (ugostiteljstvo), ali i generalno poskupilo te iste usluge (građevina sa srodnim pripadajućim uslugama).

Te iste 20-te godine autohtono nas je dočekalo još nevolja. Iako podrhtavanje tla nije posebnost samo našeg podneblja, sjetimo se tužne nedavne turske priče, paralelno s koronom došli su i potresi. Grad Zagreb s okolicom se tresao pola godine i pokazao sav nedostatak urbanističkih rješenja, dok je vrhunac bilo stradanje Banije. Posljedice se vide te osjećaju i danas. Ne zaboravimo i veliku poplavu te godine u Zagrebu, a nije ista preplavila samo Metropolu… I taman kad je mirisao kraj pandemijske ere, snašao nas je rat u Ukrajini. Ako za trenutak maknete empatiju prema žrtvama, ostaju nam ostale posljedice, neuvoz energenata iz Rusije, nedostatak žitarica na svjetskoj razini koje dolaze iz Ukrajine, kaos na tržištu nafte, i naravno sve to posljedično drastično poskupilo je cijelo življenje, življenje koje donosi probleme onima s prosječnim džepom. Ionako su problemi s pandemijom već mnogima taj džep načeli…

I kao šlag na tortu, ovo ljeto europski problemi koji su najviše napali Italiju, Sloveniju i Hrvatsku su monsunski vremenski uvjeti. Vrijeme koje radi ne samo direktnu štetu na objektima i odnosi ljudske živote, već radi i indirektnu štetu turističkoj sezoni, ne samo dolascima i odlascima gostiju, već pogađa i mnoge male obrte koji su vezani uz tu istu turističku sezonu.

Sav ovaj niz nevolja se tako precizno poklopio s ulaskom u novo desetljeće. Tko je mogao pomisliti da će nam ta dvojka koje je sjela umjesto jedinice u nazivu godine, toliko promijeniti živote. Kažu da se krize uvijek mogu iskoristiti za nove početke, i to je istina, ali stalna iskušenja te iscrpljivanja je teško podnositi. Generalno su svi ti problemi ispali manji nego što su nam mediji to servirali, ali recite to onima koji su direktno stradali ili ostali bez svog bližnjeg… I što sad? Što nas ne ubije nas ojača? Ne volim koristiti floskule, ali iz svake situacije možemo uistinu nešto izmusti i naučiti. Osobno sam imao puno poslovnih gubitaka prošlih godina, ali sam s druge ojačao mnoge svoje adute, koji to ranije i nisu bili.

Za kraj ovog osvrta na trećinu desetljeća koje smo odvalili, mogu samo reći hvala, naučili smo i nadati se da se da je ovakvim drastičnim iskušenjima kraj, te da će nam se iskušenja nadalje događati na osobnim razinama.

Uživajte u svakom danu, i ne zaboravite, imate samo jedan život.