Biti glazbenik u Hrvatskoj

Kada sam gotovo još uvijek kao adolescent snimio prvi album s grupom Fantomi, ljudi su me počeli prepoznavati, poštanski sandučić je postao premalen za pisma koja su stizala od strane fanova slabijeg spola, krenuli su i koncerti, ali svojevrsno prizemljenje stiglo je vrlo brzo i neugodno. Shvatio sam da ono što je meni bilo ostvarenje dječačkih snova ima stigmu hobija. Bio sam si sav važan i ponosan, no ubrzo sam se počeo sretati s pitanjima koja su omalovažavala ono što se meni činilo kao uspjeh: “Čime se baviš?”. “Pjevam” - (ponosno sam odgovarao ja). Nakon moje replike gotovo redovito su dodatno stizala ista pitanja: “Ma ne to, čime se stvarno baviš?”.

Partnerica u jednoj od mojih ozbiljnih monogamnih veza me nakon nekoliko mjeseci zajedničkog bivstvovanja hladnokrvno ozbiljno zapitala: “Do kada se ti misliš baviti pjevanjem?”. U Hrvatskoj ako niste prva liga izvođača koja puni medije ili dvorane, imate jako malo šanse da impresionirate prosječnog žitelja Lijepe naše. Uglavnom je percepcija glazbenika kao lijenčine koja dugo spava i puno pije. Naravno da od osobe do osobe to drugačije funkcionira, ali ljudi zaboravljaju uloženo, probe s bandom, vježbanje instrumenta cijeli život, ulaganje novaca u snimanje pjesama te spotova, u krajnjoj liniji i hrpa nas odrađuje menadžerske i produkcijske poslove. Pišu se i pjesme. To je sve što nitko ne vidi, vidi se samo dvosatni nastup i sve površno izgleda kao u pjesmi grupe Dire Straits: “Money for nothing and chicks for free.”.

Sjećam se kako smo taman prije Korone putovali u Dubrovnik na nastup i odmah se s istog vraćali natrag. To je u zbroju donijelo, osim dvosatnog nastupa, trinaest sati vožnje unutar osamnaest sati. Probajte to izvesti na zadnjem sjedalu kombija pa ću vas kasnije pitati kako su vam leđa, vrat, koljena… Kad sam se napokon dočepao Zagreba, legao sam u osam ujutro. Nakon dva sata spavanja, krenuo sam put svog radijskog posla i usput stao u lokalnoj trgovini. Pozdravio sam sa ‘Dobro jutro’, na što prodavačica odgovorila: “Blago vama Sused kad vam je još jutro.”. Znam da je teško shvatiti kako je hodati u tuđim cipelama.

I nije samo fizički; nastupi emotivno prazne, srećete mnogo ljudi, mnogo različitih energija, taman i da su svi dobronamjerni, a nisu, često vas to iscrpi. Čekanje je još jedan faktor koji otežava ovaj posao; kad smo s Fantomima nastupali po klubovima, tonske probe počinjale su oko sedam, a nastupi nerijetko iza ponoći. U zbroju svega navedenog, često glazbenici posrnu pod iskušenjima kao što su alkohol ili nešto slično. Imao sam uvijek tu mentalnu volju da nisam posrnuo pred takvim izazovima, ali nemaju svi moju tvrdu glavu.

Iza mojih Swingersa je krasno ljeto te se uistinu ne možemo požaliti, ali imajući iskustvo sviranja u devet zemalja primijetio sam kako se u Njemačkoj ne može dogoditi da vam se ne zaplješće iza pjesme, što smo u prošlosti svirajući po zatvorenim prostorima u nas znali i sami iskusiti. Odnos prema našem poslu vidi se i u takvim segmentima.

Naravno da stvari nisu crno-bijele. Pričajući svojedobno s našim velikim producentom Mirom Vidovićem, koji nažalost više nije među nama, o tim predrasudama koje krase glazbenike kao neodgovorne i rekli bi mi u Zagrebu niš koristi, komentirao je to na sljedeći način: “Robert, nisu svi kao ti, većina ih kasni i ne drži se dogovora.”. To je rekao čovjek koji je bio direktno implementiran u naš posao i nije mu bio stran naš način života.

I za kraj ovog osvrta rekao bih još jednom kako je teško shvatiti i biti empatičan prema nečemu što ne poznaješ. Vjerojatno i ja ne poznajem sve boljke tuđih poslova, ali pokušavam nikoga ne podcijeniti ako već nemam dovoljno informacija.

Bez obzira na sve nedaće vezane uz glazbenike, ono što ima naš posao a gotovo nema ijedan drugi, to je direktni povrat na ono što ste učinili. Kada vidite ljude koji su sretni zbog onog što ste upravo izveli, kada vidite ljude raznih generacije kako plešu i zabavljaju se, sve ono negativno se zaboravlja, barem u ono vrijeme koje provedete na pozornici. O beneficijama našeg posla simpatično progovara i stih Parnog valjka u pjesmi Vrijeme je na našoj strani, koji kaže “Imam jednu malu na šalteru banke i to je sve.”. Stih govori o tome kako u svakodnevnom životu ljudi znaju biti susretljiviji kada vas prepoznaju, bilo to bilo u banci ili kada vas zaustavi prometni policajac. Sitna su to zadovoljstva ali i to vam na neki način zna biti priznanje za ono za što ste se u životu borili te što ste u životu napravili.

Bez obzira na to što moja Bivša mislila o tome, nadam se da ću što duže ostati ispred mikrofona te imati mogućnost donositi veselje ljudima iza njega. Svakom njegovo ali za mene u našem univerzumu ne postoji sretnije mjesto od pozornice…

Aloha, vaš Robert.