25 godina radijske karijere

Gledajući seriju “Poziv u ponoć” u kojoj je glavni junak bio radijski voditelj Jack Killian, te kultni film Francisa Forda Coppole “Američki grafiti” u kojem se pojavljuje legendarni DJ Jack Wolfman, još kao klinac sam se zaljubio u radijski posao. Oduvijek mi se sviđala ideja da putem radio valova emitiram i dijelim glazbu koja mi je draga, a ja sam jedan od onih srećkovića kojima se želje ispunjavaju…

Nakon nekoliko emisija na Radio Velikoj Gorici, ubrzo sam preselio na Radio Sljeme, gdje sam započeo raditi autorske glazbene emisije, prva ikada bila je o Deanu Martinu, no ambicija tadašnjeg urednika da me pretvori u klasičnog novinara s terena, nije uspjela; kalupi nikada nisu bili moja stvar, pa smo se ubrzo razišli. Trebalo je pričekati 1998. i emisiju “Povratak u budućnost” za pravi početak.

Bio sam zamijećen od strane radijske kolegice Gordane Pogarčić prilikom vođenja Zagreb festa (da, i to sam radio) te preporučen tadašnjem uredniku Drugog programa Hrvatskog radija, Dušku Radiću, a cijela stvar se pokrenula 23. siječnja 1998.

Prvi termin emisije bio je srijedom od 19.30 do ponoći, a nosio je rubrike posvećene Elvisu Presleyju, ženskim vokalima, live albumima, uglavnom rock produkciji pedesetih, šezdesetih i malo sedamdesetih godina, kako i slogan emisije kaže. Iako sam ionako bio izuzetno nervozan, predloženo mi ja da prije same emisije pročitam i vijesti, kako bi se vidjelo da li sam u stanju obavljati taj dio posla, no bila je to greška; Duško mi je kasnije s osmijehom rekao da su to tek druge najgore pročitane vijesti u povijesti radija, no, vratimo se mi na emisiju. U prvoj najavi inicijalne emisije zaboravio sam pokrenuti instrumental koji ide u podlozi pričanja, potom sam (emitirao sam s vinila soundtrack Američkih grafita) usred prve pjesme koja se emitirala podigao iglu s ploče, i nakon tog katastrofičnog početka, evo me dvadeset pet godina kasnije. Emisija je mijenjala termine i trajanja, ovisno o urednicima koji su dolazili i odlazili; srijedom se emitirala od 20 sati do ponoći, pa potom od 2004. prelazi na četvrtak u dvosatnom terminu, da bi se do danas ustalila na tom terminu ali u trajanju od četiri sata. 2020. u Covid zoru dobio sam i nagradu “Večernjakova ruža” za navedenu emisiju.

2004. u eter stiže i moje drugo radijsko dijete, prvobitno nazvano “Cocktail bar”. Riječ je bilo o emisiji koja je donijela lounge i easy listening glazbenu produkciju, od Franka Sinatre, preko bossa nove pa sve do francuskih šansona, a unutar emisije uvijek smo predstavljali (bezalkoholne) koktele. U nekom kadrovskom preslagivanju ostao sam bez te emisije, ali ubrzo je ista uskrsnula bez koktela u dokumentarnom dijelu Drugog programa Hrvatskog radija pod imenom “Dolcevita” (hvala Tanja Devčić) i traje do dan danas. Od 2019. se emitira na valovima Radio Sljemena subotom od 18 sati.

U međuvremenu uređivao sam i vodio emisiju kratkog daha,”Radio fonograf”, koja se emitirala nedjeljom navečer; za njom ne postoji neka žal, nije imala jasni pravac, ali još jedna četverogodišnja radio avantura dogodila se u nedjelju, točnije u ponedjeljak, emisija “Noć plavog mjeseca” emitirala se punih šest sati, od nedjelje u ponoć pa sve do ponedjeljka u 6 ujutro. “Noć plavog mjeseca” je nosila dosta i novije produkcije koja je meni bila pitka. Mnogi studenti su proveli učeći noći uz ovu emisiju.

Od 2021. na 1. programu Hrvatskog radija počinje emisija “Stari Saksofon” koja se bavi domaćom glazbenom ostavštinom od pedesetih godina do Novog vala, u začetku je trajala trideset minuta, danas traje pedeset i emitira se utorkom od 14.05 sati.

I na kraju ove priče, Glas Hrvatske. Radio za naše iseljenike dao mi je povjerenje 2009. godine, i s jednom pauzom od tada sam ondje/ovdje inspicijent, čovjek koji se brine da sve najavljeno u programu ide na vrijeme, te glazbeni urednik u prosjeku dva dana tjedno, a povremeno uređujem i pokoju tematsku glazbenu emisiju.

Iako vam se ponekad čini kad vodite svoje emisije da ste sami na svijetu te da vas nitko ne sluša, uvijek je velika nagrada kad osobno ili putem mreža shvatite da ima publike koja vas prati, uvažava i vrednuje, jer, dobra glazba dobiva svoj pravi smisao tek kad se podijeli s nekim.

Bio sam i ostat ću, Robert Mareković, god bless you, adios!