Marina Bublić (Foto: osobna arhiva/s dopuštenjem) Marina Bublić (Foto: osobna arhiva/s dopuštenjem)

Čime se bavite?

Profesionalna sam trenerica ženske sportske gimnastike. 

Koji je najveći izazov u Vašem poslu?

Najveći izazov je prilagoditi se svakom djetetu ponaosob i pronaći kod njega ono što ga motivira, kako mu pristupili tako da bismo iz njega izvukli ono najbolje što može. Gimnastika je jako težak sport i potrebno je puno odricanja i rada da bi rezultati bili vidljivi. Djeca često žele odustati i tu treneri igraju veliku ulogu. Mi s tom djecom provodimo sate i sate u dvorani, na natjecanjima i pripremama i ponekad smo ne samo treneri nego istovremeno mama i tata, prijatelj i fizioterapeut, psiholog i vozač. 

Kako se usavršavate?

Odlazim na trenerske seminare i usavršavam se putem interneta. 

Kada je riječ o sportu, javnost uglavnom misli na nogomet, u kojemu se vrti puno novca. Kakva je situacija s drugim sportovima i koliko su oni važni za zdrav razvoj društva?

Gimnastika kao jedan od bazičnih sportova vrlo je važna za motorički razvoj djeteta. Gimnastikom se mogu baviti i mala djeca od 3 ili4 godine. Tada oni kroz igru uče i razvijaju važne vještine kao što su koordinacija i ravnoteža. Bez obzira hoće li kasnije dijete ostati u gimnastici ili će se prebaciti na neki drugi sport imat je jako dobru bazu za daljnje bavljenje odabranim sportom.

Gimnastika je jedan od najtežih sportova i iako je vrlo atraktivna, mislim da je u Hrvatskoj premalo zastupljena u medijima. Situacija se promijenila nabolje proteklih godina zahvaljujući sjajnim uspjesima naših gimnastičara i gimnastičarki na svjetskoj gimnastičkoj sceni.

Novaca i sponzrora u gimnastici nema niti približno koliko u nogometu ili rukometu… iako su i naši gimnastičari nositelji olimpijskih i svjetskih medalja. 

Ima li državnih ili lokalnih poticaja? Je li ih lako dobiti?

Gimnastički klub Samobor član je Samoborskog sportskog saveza te svake godine putem Natječaja za javne potreba u sportu dobiva dio sredstva za treninge i natjecanja te korištenje sportskog objekta. Sredstva, naravno, nisu dostatna te se većina potrebnih sredstva prikuplja putem članarina.

Pratimo objave natječaja raznoraznih institucija i tvrtki pa i na taj način pokušavamo poboljšati uvjete rada za naše članove. Naime gimnastičke sprave i strunjače vrlo su skupe. 

Kako se se organizirali u posebnim uvjetima kada je suspendirana svaka sportska aktivnost? Kako će se to odraziti na sportaše kada bude vrijeme povratka na treninge u dvorani?

Kad je sve krenulo natjecateljice su dobile zadatke koje su mogle samostalno odraditi kod kuće uz minimalno potrebnu opremu i rekvizite da ostanu barem u kakvoj-takvoj formi. Za sve ostale koji su željeli raditi od kuće na našim Facebook i Instagram stranicama objavljivali smo “izazove” za svaki tjedan.

Od ponedjeljka polako krećemo s treninzima na otvorenom za natjecateljske grupe, a vjerujem da ćemo se uskoro vratiti i u dvoranu na naše sprave.

Gimnastika zahtjeva kontinuitet u treniranju. Jako duge pauze kao ova koja je trajala skoro dva puna mjeseca, ostavljaju veliki trag na vježbačicama. Računa se da je za otprilike 10 dana netreniranja potrebno mjesec dana da se forma vrati na staro. Ipak su tu 4 sprave (preskok, ruče, greda i tlo), svaka sa svojim sprecifičnostima. 

Može li se živjeti od trenerske plaće? Može li se nešto uštedjeti/investirati? Koliki je raspon u plaćama trenera ovisno o kategorji sportaša kojega trenira?

Ja konkretno ne mogu živjeti od trenerske plaće jer je moja plaća jako mala. U nekim zemljama treneri su vrlo cijenjeni i njihove plaće su dosta velike. Mislim da se kod nas još uvijek dovoljno ne cijeni trenerski posao jer svi govore "da mi radimo samo 4-5 sati" dnevno što je daleko od istine. Za te treninge treba se pripremiti, a da ne govorimo o satima i satima provedenima na putovanjima, pripremama, natjecanjima…

Koliko ja znam, neka prosječna trenerska plaća u inozemstvu je oko 1000 eura. Naravno da je plaća veća što su veći i uspjesi. Trener koji radi sa selekcijom mlađih dobnih kategorija također ima veliku plaću jer radi najteži posao. On, naime, priprema bazu na koju će netko kasnije samo nadograditi elemente, a to je, vjerujte, najteži posao: postaviti dijete "na noge". To se, naravno, ne odnosi na Hrvatsku, barem koliko ja znam. 

Imate li neko iskustvo koje biste s nama željeli podjeliti?

Jedno od najljepših iskustava bio je odlazak za EYOF (European Youth Olympic Festival). Bila sam u svojstvu sutkinje hrvatske reprezentacije u gimnastici. Najveća želja mi je jednoga dana suditi na Olimpijskim igrama. 

Biste li Vaš posao predložili mladima? Zašto?

Da, svakako. Iako je težak i vrlo odgovoran, smatram da nema ljepšega nego raditi s djecom i gledati svaki dan njihov napredak. Posao je dinamičan, svaki dan je drugačiji. Tu su i putovanja, upoznavanje novih ljudi i stvaranje novih prijateljstava s ljudima iz cijeloga svijeta.