Laura Nenadić (Foto: privatna arhiva/s dopuštenjem) Laura Nenadić (Foto: privatna arhiva/s dopuštenjem)

Čime se bavite?

Radim kao medicinska sestra u KB Dubrava na odjelu torakalne kirurgije unazad dvije godine. Prije toga sam godinu i pol provela u jedinici intenzivnoga liječenja kirurških bolesnika. 

Kakva je dinamika na poslu i je li se promijenila od početka pandemije?

Naša struka je specifična po tome što se stanje mijenja iz sata u sat, a posebice od početka pandemije. Svakodnevno se susrećemo s novim znanjima o bolestima, uređajima, načinima liječenja, naročito sada u vrijeme pandemije gdje svakodnevno pratimo izvještaje o virusu. U normalnim uvjetima, svaki odjel ima određeni način rada i određenu grupu pacijenata o kojoj skrbi, te o tome ponajviše ovisi i dinamika toga radnog mjesta. Naravno, u vrijeme kada vlada virus svi skupa surađujemo i ustrajemo u tome da što kvalitetnije i stručnije obavimo svoj posao i time spriječimo daljnje širenje virusa. Kako bi se izbjegla velika mogućnost prenošenja i širenja virusa, većina ustanova pa tako i naša ima organizirane timove koji rade većinom po 24 sata i timove koji su u pripravnosti te oni dolaze po pozivu u slučaju neželjenoga događaja. Isto tako timovi koji su u pripravnosti dolaze na rad u ustanovu nakon određnoga broja dana koje su proveli kod kuće te se mijenjanju sa timovima koji su te dane proveli radeći u ustanovi i time se nastoji spriječiti pretjerana iscrpljenost medicinskog osoblja. U takvome radu je najbitnija stavka suradnja odnosno timski rad jer nam ona omogućava da pacijentu pružimo što kvalitetniju i bolju zdravstvenu skrb. 

Koji su najveći izazovi Vaše profesije?

Izazovi u profesiji medicinske sestre/tehničara su raznoliki, svi smo različiti pa tako svi drugačije prihvaćamo ili rješavamo izazove koji su pred nama. Govoreći osobno, moj najveći izazov je zapravo "borba" za pacijentov život, ali i za privatni život. Kada ispred sebe imate živo biće, čovjeka pred kojim je još čitav živlot i maksimalno se u tih 8, 12 ili 24 sata trudite uz sve znanje koje posjedujete i mogućnosti da mu pomognete, a opet da imate toliko snage da nakon završetka smjene odete kući i ostavite vaše strahove i istine tamo, to ja nazivam pravim izazovom. 

Mislite li da su medicinske sestre adekvatno plaćene? Može se nešto uštedjeti? Kakav je raspon plaća tijekom karijere u javnom zdravstvu?

Smatram da nijedan zdravstveni radnik ne može nadoknaditi svoju plaću više nego kada vidi plodove svoga rada. Naravno, svi živimo od mjesečnih primanja, ali kako se to zna reći da sestrinstvo nije samo profesija nego i "poziv" pa tako i ovu struku ne možemo gledati samo kroz novac. U današnje vrijeme je teško nešto i uštediti kada nam je tržište u stanju kakvom je i kad se cijene svakodnevno povećavaju. Unazad par godina mnogo medicinskih sestara i tehničara je napustilo Hrvatsku, ponajviše radi boljih uvjeta i mjesečnih primanja u stranim zemljama. Primanja ovise većinom o radnome mjestu medicinske sestre/tehničara, pa tako mjesečna primanja nisu ista za medicinsku sestru/tehničara koji svoju djelatnost obavlja u ambulanti ili u jedinici intenzivnog liječenja radi očigledno drugačijeg opisa posla. 

Kakav je sustav usavršavanja u profesiji? Kako ste se prilagodili u ovim posebnim uvetima da biste izbjegli zarazu?

Kada govorimo o općenitom usavršavanju medicinske sestre ili tehničara, za nas postoji mogućnost studiranja na veleučilištima odnosno sveučilištima te ovisno o određenom stupnju obrazovanja dobivamo stručni naziv stečen završenim dodiplomskim ili diplomskim studijem. Mnoga veleučilišta i sveučilišta daju mogućnost izvanrednog odnosno redovnog studiranja pa je tako omogućeno i napredovanje osobi koja je u radnome odnosu kao i osobi kao još nije spremna za rad u struci te želi usvojiti nova znanja i vještine prije početka rada. Svaka zdravstvena ustanova organizira edukacije specifične za polja medicine i zdravstvenje njege kojima se bavi. Dakako i svaki odjel može organizirati edukacije za svoje djelatnike ako postoje specifičnosti kojima se trebaju posvetiti. Naša bolnička ustanova odnosno djelatnici su prošli edukaciju o pravilnom korištenju zaštitne opreme, načinu prenošenja i izbjegavanju infekcija virusom te mogućnosti daljnjeg prijenosa bolesti. Pružena nam je i mogućnost digitalne edukacije odnosno pomoću videozapisa kako bismo i sami mogli naučiti određene postupke kao primjerice pravilno oblačenje zaštitnog odijela iako smo ga imali priliku i na edukacijama osobno isprobati te biti upućeni u načine pravilnog odlaganja jednom iskorištene zaštitne opreme. 

Zdravstveni djelatnici se dnevno suočavaju s vrlo teškim situacijama. Kako očuvati psihičku ravnotežu u tako stresnom okruženju?

Stres izazivaju stvari koje su nam nepoznate i kojih se zapravo bojimo, pa tako smatram da je i način suočavanja sa stresom individualan. Kada s 14 godina upišete medicinsku školu, niti sami niste svjesni što vas sve čeka u životu, a kada prvi dan krenete u posao, tek tada zapravo vidite što znači biti medicinska sestra/tehničar. Osoba koja i nakon teških sati i dana želi ostati u ovoj profesiji mora imati nešto što ga tjera da ustraje u tome i da svakodnevno bude bolja osoba. Bitno je dakako imati kvalitetne kolege na radnome mjestu i stvoriti ugodno radno okruženje, od njega sve počinje. Mi ne možemo utjecati na ishod dana niti na ponašanje naših korisnika, ali stručnim i kvalitetnim radom to itekako možemo umanjiti i iz te se situacije izvući sa što manje loših iskustava. Svatko od nas je različit, tako se i sa stresom drugačije suočavamo. Meni osobno puno pomažu molitva i duhovnost te ostali hobiji kao što su planinarenje, fotografiranje, slušanje glazbe te bavljenje sportom kao antistres za tijelo. Molitva me ispuni blagoslovom, pomaže mi da zadržim taj mir i da skupim snage za nove izazove s kojim se moram suočiti. 

Imate li neko posebno iskustvo koje biste željeli podijeliti?

U ove četiri godine svog rada, iako zvuči malo, susrela sam se s mnogim lijepim ali i lošim iskustvima. Ono što me u ovoj profesiji najviše ugodno iznenadi svaki puta su naši pacijenti kojima i tako male sitnice kao što je topla riječ, držanje za ruku znače mnogo. Kada osjetite njihovu zahvalnost, zapravo shvatite da se svaka žrtva isplati. Povjerenje je ono što najviše žele, tu stalnu komunikaciju između vas kao stručne osobe i njih s druge strane kao pacijenta. Uvijek je naljepše čuti poneku pohvalu od njih jer znate da ste dali sve kako bi njihov boravak učinili što kraćim i kvalitetnijim. Uz sva ova iskustva još je jedno ljepše a to je kada spasite nečiji život, kada se sjetite koliko je lica prošlo kroz vaš odjel, nekih ćete se zauvijek sjećati, a neke ćete brzo zaboraviti. Kada znaš da si se stvarno maksimalno trudio i bio tu za pacijenta, u njihovim danima sreće, ozdravljenja, bolesti, držao dijete kada je prvi puta udahnulo i čovjeka kada je zadnji put izdahnuo, plakao zajedno sa obitelji, ništa to zadovoljstvo ne može zamijeniti. 

Biste li svoju profesiju preporučili mladima? Zašto?

Profesija medicinske sestre/tehničara odnosno kako bi se reklo poziv, što i ja sama često pomislim, nije profesija za onoga tko nije spreman ostaviti sebe na tome radnome mjestu, svakodnevno se educirati te biti spreman na izazove i nova iskustva sa djecom, mladima i starima. Koliko god ovaj posao čovjeka iscrpi on osobu i nauči nekim stvarima, vrijednostima i poukama. Svakako bih ga preporučila, kako sam već spomenula, svima koji to zaista žele i koji su spremni na sve izazove koje sestrinstvo nosi sa svojim imenom. Jedini način kvalitetnog odrađivanja ovoga posla je način da taj posao voliš svim srcem i da se ne možeš zamisliti radeći neki drugi posao. Uz volju i ljubav prema poslu dolazi i puno strpljenja i emocionalne snage, najvažnija karakteristika sestrinstva je empatija jer bez nje nismo izgrađene sestre i bez nje nema napredka u našemu radu. Mlade osobe koje su voljne pomagati drugima, pri tome sebe staviti na drugo mjesto su svakako dobri kandidati za profesiju medicinske sestre/tehničara. Bitno je znati odvojiti poslovno od privatnoga i obrnuto, ne doživjeti i shvaćati sve na osobnoj razini jer s vremenom taj teret postane težak za nositi. Iz toga razloga moramo svi skupa surađivati jer ćemo jednoga dana i mi možda biti u ulozi pacijenta i sjetiti se onoga što smo - ili nismo -  drugima napravili.