U zrcalu zajedništva

Opušteno slavljeničko raspoloženje Turaka u Njemačkoj u čast "njihovog" predsjednika Erdogana ponovno je potaknulo rasprave o integraciji. Osobno me više čudi nedostatak volje nekih ljudi za integracijom u usporedbi s jednako prisutnim nedostacima poticaja za to.

Istina, nameće se pomisao na to što Turci zapravo žele u Njemačkoj kad se čini da očekuju svoj apsolutni spas u Turskoj pod Erdoganom. Istodobno se, međutim, mora postaviti i pitanje što se, primjerice, Nijemce koji su emigrirali ili koji su rođeni u inozemstvu zapravo tiče ono što se događa u njihovoj zemlji podrijetla?

Moglo bi se jednostavno pokušati trezveno shvatiti u što bi se moglo ili trebalo integrirati u Njemačkoj. Korona kriza je jasno pokazala da ovdje više nema ničega što povezuje naš autohtoni narod. Mi sami već propadamo zbog stalnog zahtjeva za integracijom. Za doseljene pridošlice stoga Njemačka postaje krajne neatraktivna. Čemu biste se trebali osjećati kao da pripadate?

Generaciji Z koja odbacuje tradiciju i koja se drži klime, zanemarenim ostacima posjetitelja crkve, koji skupljaju boce, kukavičkim, bezidentitetnim sanjarskim plesačima, koji su vjerojatno najmanje takvi, ili ostatku neradosnih i frustriranih konzervativaca?

Nije sve tako primamljivo, pogotovo ne kada već imate svoju omiljenu publiku u gomilama što objašnjava zašto na primjer ni trećoj niti četvrtoj generaciji Turaka koji žive u Njemačkoj, integracija uopće nije potrebna. Zašto? Jer se kreće s njima. Nijemac, u međuvremenu, može zadovoljiti svoj osjećaj privrženosti grupi i pripadnosti kroz rijetki izbor sumnjivih ideologija. Ili emigrirati.

I onda? Jesu li Nijemci uzorni migranti s uzornom i snažnom integracijom? Ako pogledate na primjer Hrvatsku, ja ne mislim tako. Baš kao što Turci mašu "svojom" nacionalnom zastavom uzvikujući Allahu ekber, razmetljivi Nijemci više ne postavljaju samo svoje otmjene građevine na već zatrpanoj hrvatskoj obali, već taj neukus šire i u zaleđe.

Valjda da ugode ljudima koji ondje ponekad žive u najjednostavnijim kamenim kućicama. I nakon svega, naporno ste radili za to, možda čak i otvorite radna mjesta, tako da je to u redu. Ne morate se truditi da se razumijemo, jer Hrvati ionako obično govore engleski ili čak njemački.

Ondje je teško naučiti lokalni jezik. I naravno, svatko radije govori jezikom kojim najčešće misli, pogotovo u svoja četiri zida ili među "svojima". Kad bi u hrvatskim školama većina djece govorila njemački, usuđujem se tvrditi da bi se i tamo neminovno izgubio osjećaj za hrvatski jezik.

Bez obzira na to koliko bi njemačka djeca dobro govorila hrvatski, pristup tome u slučaju njemačkih roditelja bio bi uglavnom drugačiji. Ovo je u osnovi poput praznika i blagdana specifičnih za pojedinu zemlju. Naravno da im se kao migrant mogu pridružiti, uživati ​​u njima, možda ih i s uvjerenjem slaviti. No, hoću li ih ikada moći usvojiti svim srcem s obzirom na vlastito podrijetlo, vrijednosti u kojima sam odgajana i koje sam stekla te obzirom na nedostatak zajedničkih, a time i povezujućih sjećanja? Ne znam, ali sumnjam.

Svaka je osoba drugačije oblikovana, što postaje sve očitije u današnjem svijetu koji se brzo stapa. Susreću se i ljudi koji s uvjerenjem govore da su spremni poginuti za "svoju domovinu" i da će je braniti do smrti. Ne moram osjećati isto da bih mogla razumjeti zašto to misle.

Ali umjesto raširenih ruku, uglavnom vidim tvrdoglavi obrambeni stav, s kojim čovjek bježi od svog očaja u jednako smiješne krajnosti protiv kojih se pretvara da se sam bori. Je li to pravi put za očuvanje vrijednosti, postignuća i kulture? Pomaže li to mirnom suživotu ili više pogoduje nastanku i konsolidaciji paralelnih društava?

Nemam gotov recept za društvenu promjenu kroz koju prolazimo. Možda bismo kao prvi korak, umjesto pridruživanja demonstracijama s mahanjem zastavama, napetim diskusijama o klimi ili fundamentalističkim molitvama, mogli jednostavno zajedno negdje pojesti sladoled i potpuno smireno razgovarati o klimi, Bogu i svijetu. Ili jednostavno o omiljenim vrstama sladoleda. Možda postoji neka vrsta koju svi vole.

Svatko traži najpovoljniji mogući životni stil prema vlastitim zamislima i najugodnije se osjeća okružen istomišljenicima. Ljudski gledano, to je potpuno razumljivo. No, prije nego što raspravljamo o integraciji, prvo bismo trebali pogledati njezinu definiciju kako bismo posramljeno ustvrdili da svi moramo raditi na sebi i (ponovo) početi pronalaziti jedni druge. Sviđalo nam se to ili ne.

Najmanje bi nam se pri tome trebao svidjeti pogled u zrcalo koje nam na divan način i iskreno pokazuje kakvi smo mi sami. Često nismo ni mrvicu bolji. Tu nam ne pomaže ni infantilno sklapanje ruku. Izravni razgovori, karakterizirani znatiželjom, iskrenim interesom, nepristranošću i obzirnošću, odnosno ponašanjem kakvo bi se željelo i kod druge osobe, otkrili bi nam sigurno iznenađujuće činjenice i sličnosti.

Tada bi tetralna spremnost na umiranje bila izlišna. Suvremenici koji načelno odbijaju raspravu, s druge strane, nisu vrijedni ni problema ni uzbuđenja. Neka nesmetano i mašući zastavama odaju počast svojim spasiteljima; možda će doći dan kada će i oni shvatiti da su njihovi životi i sreća u njihovim rukama. Ja ću do tada uživati ​​u svom sladoledu.