"Svugdje je dobro"

Razvrstavajući i pregledavajući svoje bezbrojne bilješke, dnevničke zapise, pjesme, započeta piskaranja, priče i misli, naišla sam na tekst od 9. veljače 2021.:

Nijedan čovjek na svijetu ne bi se trebao bojati odlaska kući! Obitelj bi trebala biti najsigurnije mjesto za sve. Međutim, u mnogim situacijama stvarnost je drugačija. Bilo da se radi o školskom djetetu koje se boji reći roditeljima za svoje loše ocjene, o partneru koji ga je upravo prevario, o ženi koju muž tuče kod kuće ili o djeci koja se vraćaju kasnije nego što su se dogovorila s roditeljima. Ponekad povratak kući uzrokuje male do jake bolove u trbuhu, koji obično nestaju što je dom sretniji.

Ali možda postoje i pozitivni razlozi koji plaše ili brinu oko puta kući. Kao što znate, Hrvatsku smatram i osjećam svojom domovinom. Zato sam bila sretna zbog ljubaznog, iskrenog pozdrava "Dobrodošla kući" od prijatelja nedugo nakon mog dolaska prošle godine! Bio je to trenutak od kojeg poskakuje srce i koji ću zauvijek pamtiti!


 Ali što je s ovom godinom? Pozdravi će sigurno biti isti srdačni trenutci kao i uvijek u Hrvatskoj. Ali možemo li bez problema otputovati tamo? Pretpostavimo to u najboljem slučaju, iako se i dalje klonim takvih predodžbi. Kad sam se prošle godine trebala vratiti natrag iz Hrvatske u Njemačku, znala sam da se neću dobro provesti. Bio je to samo osjećaj, koji se je na kraju potvrdio.

Zato bih se tim više trebala veseliti svojoj voljenoj Hrvatskoj! Nakon mjeseci izolacije i također trenutaka očaja i tuge, stvarno se bojim kako će biti doći u relativnu normalnost. O Hrvatskoj sam tada slušala puno i shvatila koliko stvari stoje drugačije ondje u usporedbi s drugim zemljama. Vjerujem da mnogi ljudi u Hrvatskoj nisu svjesni, kako stvari već dugo stoje u Njemačkoj ili Austriji.

Ili bolje rečeno, kako se sada ljudi osjećaju ovdje i kako ih to mijenja. Osobno se često osjećam kao da jedva mogu vjerovati što vidim na slikama ili videima iz Hrvatske. Ljude na ulici. Zajedno. U grupama. U kupnji, šetnji, zabavi. Ovo se možda mnogima ne čini kao velika stvar, ali za mene je ovo velika stvar koja mi nedostaje u srcu, za život.

Tu su i izvješća o posjetima i aktivnostima s prijateljima ili obitelji. Nemojte me krivo shvatiti, svim srcem želim svakoj osobi ove vrijedne trenutke u životu i jako sam sretna zbog onih sretnika; također uživam u svim izvještajima ili slikama o tome!

A ipak mi se ponekad čini da stvari cijeniš tek kad ti nedostaju. Toliko da srce plače. Od radosti, ali i tuge i čežnje u isto vrijeme.

Ali čega se onda bojim? Nakon ovog dugog perioda socijalnog distanciranja na svim razinama, više ne mogu procijeniti kako ću reagirati na ljudsku blizinu. Svi znamo kakvi ste, dragi Hrvati! Srčani! A s druge strane, ja se sve više osjećam kao preplašeni zec koji će na dan X reagirati samo sa strahom i nepovjerenjem na svaku blizinu i gužvu.

Zato što to više ne poznam te sam postala plaha. Kao što mnogi stručnjaci trenutno vole reći: cijela stvar utječe na vas. Da. Zapravo. Zaboravljate kako raditi zajedno, povjerenje, radost. A povratak u svoj dom, tako slomljen i socijalno onesposobljen, gdje nitko nije kriv za takvo stanje, ispunjava vas grižnjom savjesti. I strahom.

Ne očekujem da će itko zaliječiti rane koje su možda nastale. Sve što želim od svog doma je razumijevanje i vrijeme koje će mi tada trebati za mentalni dolazak onamo. Moj slatki dom Hrvatska sa svojom ogromnom obitelji u njoj moći će mi to ponuditi. Samo ne znam što ću ja moći ponuditi zauzvrat.

Prošlo je više od dvije godine otkako sam napisala ovaj tekst i mogla bih briznuti u plač kad ga ponovno čitam. Puno se toga dogodilo od tada, a opet ništa.

Najgore je što se više ne sjećam. Ne znam kako je moj najmlađi tada izgledao, koje je razvojne korake napravio niti čega se najviše volio igrati. Ali se još uvijek dobro sjećam koliko su mu nedostajala druga djeca ili da je moj stariji sin morao pretrpjeti niz strahova od kojih ožiljci ni izdaleka ne blijede, a neki su još kao žive rane.

To vrijeme je prošlo. Čini se kao ružan san u snu Trnoružice. Nedostaje mu samo nježni poljubac slomljene, nježne duše pri buđenju. Ostao je kotač od hrčka koji se vrti kao da se ništa nije dogodilo, samo su djeca odjednom veća, a ti si ostario 100 godina.

Inače, u godini koju spominjem u navedenom tekstu nismo bili u Hrvatskoj. Čak ni prošle godine. A ni ove godine neće biti ništa u tom pogledu s mojom domovinom koju također počinjem zaboravljati. Gledam slike i ne sjećam se kakav je osjećaj biti tamo. Da mi je to najbolji osjećaj, da, to znam, ali to više nije opipljivo. Kao nedostižni svijet snova koji je toliko suprotan stvarnosti da ne samo da se još uvijek jako bojim povratka kući, već i mnogo više toga da se više od toga, da se nikada neću moći osjećati kao kod kuće.