Foto: ilistracija/Dana Jungbluth Foto: ilistracija/Dana Jungbluth

Čini mi se da je puno hrabrije zaustaviti svoj život u bitci protiv nevidljivog neprijatelja, odnosno odreći ga se. To mi se čini hrabrim potezom, jer protivnika ne možeš eliminirati. Naša se bitka čini beskonačna. Nakon nekog vremena jednostano ti nestane daha. Kod nekih malo prije, kod drugih pak malo kasnije. Ali dah svakako nestane. 

Čeznem za više povjerenja u ovim doista teškim vremenima za sve nas. Da smo barem jedni druge ojačali, umjesto što smo se bavili našim individualnim borbenim strategijama koje su nas na koncu učinile - malenima.  Možda se to čini samo meni, jer se možda trenutačno nalazim u Dolini suza, no ipak moram primjetiti da bez obzira s kim razgovaram ili koga promatram na ulici, vidim da ljudima nije dobro. Vidim depresiju, očaj, bijes ili strašnu anksioznost zbog virusa, ali i zbog totalitarnih izraslina na nekad demokratskom tlu.

Budući da su sada bilo kakvi prijedlozi, uključujući i druge borbene strategije - ukinuti, da ne kažem zabranjeni, dolazi do osuđivanja ljudi i traži se da se izvješćuje o otpadnicima. Dakle, fronte se zaoštravaju, svatko se bori za sebe, za svoja uvjerenja. Pazite, to je tako, jer se ipak radi o zdravlju! 

Čini mi se kao da zaboravljamo da se nalazimo u zajedničkom ratu. Na stalnoj straži od Nevidljivoga i istodobno ignorirajući ono Vidljivo. 

Ranjenom drugu mora se pomoći, bez obzira je li ga pogodio neprijatelj ili čak oružje iz vlastitih redova. Da bi se to učinilo, mora ga se zagrliti, utješiti i s ljubavlju mu se nasmiješiti. Djela ljubavi. Iz dobročinstva, iz ljubavi prema bližnjemu to se mora učiniti. 

Tko će preživjeti rat, to unaprijed nitko ne može predvidjeti. Neprijatelj će nahrliti, ponekad dobro zakamufliran, ponekad naočigeld svima. Pitanje je, kako ćemo proći kroz taj rat? Aktivno, uzdignutih glava, snažni i puni povjerenja, ili će naši zadnji sati biti ispunjeni mržnjom i strahom? Ovim pitanjem moguće je barem propitati sve šanse za preživljavanje, kao i povezane rizike. Ali život je puno više od propitivanja. Život je neodređeno vrijeme. Vrijeme za emocije, za stvaralaštvo, za zajedništvo, za život. 

Za razliku od rata, život ne možemo preživjeti. Stoga bismo ga trebali ispuniti onime što smo donijeli kad smo se rodili. S radošću i ljubavlju. Tako bismo ga trebali i napustiti. 

Bez sumnje, vjerojatno je svatko kadar zadržati za sebe barem malo životne radosti. S obzirom na socijalnu udaljenost i sve ostale mjere, moglo bi nam ipak početi nedostajati ideja kako to učiniti. Tada bi strah i tuga mogli prevagnuti. Gdje ćemo se onda napajati energijom za borbu? Kako se držati u formi za taj maraton i koliko ćemo dugo moći izdržati? Kako možemo zaštiti svoje sugrađane i bližnje, a da same sebe ne izvrgnemo opasnosti? Odgovor na to pitanje nećemo pronaći u zakonima, nego samo u svojim srcima! 

Dragi Hrvati! Sačuvajte u vašim zajednicama u inozemstvu hrvatski osjećaj življenja. Kao nadu za cilj koji jest: 

ljubav!