Glas Hrvatske

15:52 / 13.12.2021.

Autor:

Skromnost ili pohlepa?

Dvoje djece se grli

Dvoje djece se grli

Foto: Anna Shvets / Pexels

Što smo stariji, čini se da se naše želje za naš poseban dan u godini sve više mijenjaju. Dok mi kao djeca blistavim očima razmišljamo o najnovijim i najvećim igračkama koje apsolutno želimo nazvati svojima, kao odrasli obično postajemo malo skromniji. Sretni smo kada nam ujutro kad ustanemo ne pucketaju sve kosti i zahvalni smo na tome što smo zdravi. No, što više starimo to shvaćamo i da su naizgled najskromnije želje zapravo najluksuznije u životu.


Želim da...!


Prije svog rođendana ove godine, intenzivno sam razmišljala što zapravo želim za ovaj svoj dan. Sve baš sebi i u moju čast. To uopće nije bilo tako lako. Nakon što sam odmah odbacila prve misli o materijalnim poklonima, nastavila sam razmišljati o tome ŠTO to točno jako želim, odnosno za čim žudim. Zanemarila sam svoje već svakodnevne misli o zdravlju, radosti i sreći svoje djece; htjela sam pronaći nešto što je stvarno samo za mene, onako potpuno sebično. To svakako ne bi trebale biti tajne i neostvarive želje, ne! Htjela sam stvarno razmisliti o tome što mi je potrebno i što mi se teoretski može ispuniti. I palo mi je na pamet. Najviše od svega želim zagrljaj! Pravi, pravcati zagrljaj. S ljubavlju, čvrsto i od srca!


Koliko god ovo možda zvučalo jadno, toliko mi nedostaje. Ovu sam želju zadržala za sebe. Ionako nisam ništa planirala za taj dan i, Bog zna, nisam htjela izazvati sažaljenje.


Dobra djela!


Na moj rođendan živjela sam svoju svakodnevnicu čak i više nego u ostale dane. Ali i to je u mojim godinama već normalno. Bilo je zabavno za djecu, a gledati njihovu radost ionako mi je najveći dar.


Ali najbolja stvar tog dana bila je to što sam doista dobila zagrljaj na poklon.


Onakav kakav sam potajno priželjkivala.


Bio je tako poseban, jer je došao od nekoga tko se od početka pandemije dosljedno držao distance i nosio masku, čak i tijekom najkraćih susreta, tako da sam, kao i obično, držala i ja distancu kad je došlo do našega kratkog susreta.


Stoga sam bila još nesigurnija, i zapanjilo me kada mi je ta osoba prišla i čvrsto me zagrlila. Čak me je ponovo privinula uz sebe, kad sam se ja iz predostrožnosti htjela iskrasti iz tog zagrljaja. Wow! Što da vam kažem? Osim da je to jednostavno bio prelijep osjećaj. Prelijepo je kada vas netko zagrli! Jesmo li si to ikada posvjestili? Ja sebi jesam, stoga mi je to toliko nedostajalo!


Nedovoljno!


Koliko god taj ternutak bio lijep, toliko mi je teško bilo nakon njega. Ne bih željela da zagrljaji postaju iznimke, na koje čovjek mora čekati do sljedeće iznimne situacije. Ja bih se htjela svakodnevno grliti. Ne zato što bih to smatrala nečim samo razumljivim, niti zato što sam nezahvalna ili pohlepna. Već zbog toga, što znam cijeniti važnost zagrljaja, i zato što sam spremna i davati ga drugim ljudima.


U kriznim vremenima čovjeku je potrebno mnogo grljenja. Hrvati to znaju, jer čak i strancima poklanjaju svoje toplo srce. Zato im od srca želim da tu srdačnost zauvijek zadrže. Jer kad jednom hladnoća pronađe put do srca, teško ju je izbaciti iz njega van. U najgorem slučaju, smrznete se od nje.


Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!