Sjećanja

Za treći rođendan mog bloga, željela bih se malo prisjetiti. S jedne strane, to ionako mogu dobro, a s druge strane, trenutno nemam izbora nego držati glavu iznad vode s lijepim uspomenama do, nadam se, skorog dolaska u Hrvatsku. Bilo bi prelako, ali vjerojatno i previše dosadno za vas, samo nabrojati razna iskustva koja su mi bila lijepa u Hrvatskoj. Osim toga, sigurno bih tjedan dana sjedila sastavljajući njihov popisu... Jer je bilo toliko sjajnih stvari koje sam doživjela u Hrvatskoj!

Stoga prihvaćam izazov ograničavanja na čiste trenutke (najdublje senzualnosti) u Hrvatskoj, kojih se volim sjećati. Na taj se način možda vrati ugodan osjećaj koji sam ondje imala gotovo neprestano.

I to baš u vrijeme kada mi treba da nastavim svoj put, da ne zaboravim da moram ići nekim putevima koje bih željela jednostavno zaobići. Ponekad zaobilaženje, doduše, može biti potrebno.

Ali jednostavno postoje i situacije u kojima vam ne preostaje drugi način, nego da ih prihvatite. Zato idemo na lijepe, umirujuće trenutke mira i sreće. Znam zašto mi je miš Frederick, autora Leona Lionnija kao djetetu bio fascinantan, inspirativan, revolucionaran i ohrabrujući.

Po mom mišljenju, ta je priča jedna od najvažnijih poruka ili čak pomoć koja se može dati djeci za određivanje vlastitoga načina življenja.

Takva sam do danas. Kao Frederick. Svakako osamljena ili naizgled osamljena. Ali pokreti u mom umu nadmašuju čak i užurbanu vrevu zrna i miševa koji skupljaju orašaste plodove svuda naokolo.

Osim sunčevih zraka, boja i riječi, kao što to čini Frederick, ja skupljam misli koje sadrže i sjećanja, dojmove koje sam sastavila za razumijevanje i bezbroj emocija koje idu uz svu gužvu i vrevu. Potrebna je samoća... koja, međutim, ne donosi ploda bez gužve i vreve.

Ona vrsta pozadinske buke, poput zvukova cvrčaka, hrana je za Fredericka, dok bi njegova zbirka misli trebala formirati vrijednu hranu u gužvi i vrevi. Međuigra koja se ne usklađuje uvijek s međusobnim tvrdnjama o virtuoznosti.

Važno je oštro pogoditi ton međusobnih potreba. Odat ću vam svoje tajne misli o ovome: vjerujem da takvi trenuci uopće nisu rijetki, već se mogu naći u nezamislivom broju.

S moje točke gledišta, problem je u tome što rijetko tko otvara tome svoj um, svoje pravo oko. Upravo zato što neki izgledaju smiješno, a drugi užurbani.

Stoga je to obično samo djelić sekunde u kojem možemo osjetiti tako čudne energije. Osobno mi to najbolje polazi za rukom u Hrvatskoj. Ili čak isključivo... svjesno... intenzivno... Ne mogu to baš klasificirati.

Ali sviđa mi se, iako se čini tako nevjerojatno. Bajkovito. Volim sanjariti. Stoga se čini da taj rad zapravo nije posao, jer je njegov proces vjerojatno vidljiv samo nekolicini.

Trajno kretanje misli, međutim, podsjeća na beskrajni maraton u kojem ste poželjeli da vam s vremena na vrijeme netko doda vodu, da vam se dopusti da predahnete ili čak da netko trči s vama. Da se u jednom trenutku možete zaustaviti. Ali što da vam kažem. Opet se odmičem od teme.

Trenuci, dakle. Lijepi. Opuštajući. Čarobni. Za misli i pravo oko. Imala sam ih u Hrvatskoj. Trenutke za sebe. U samoći. Također u središtu usamljenosti. U gužvi i vrevi vremena.

Tu je bilo kiše i vjetra s kojima je vrijeme prolazilo pored mene kao da sam superiornija od njih. Odvojena, gotovo nesputana, uspjela sam im s ljubavlju mahnuti. Zaista zadovoljstvo trijumfa. Na trenutak. Pogled kroz prozor koji mi je omogućio da letim s udaljenosti i istovremeno se spojim s njom.

Beskonačna sloboda u uzavrelom, prepunom autu koji kao da je vozio ispod mene vođen magijom. Ali i trenuci u prirodi i stvaranja koji oduzimaju dah, u kojima sam slušala cvrčke, zvuk mora ili čudne i daleke, ali srcu mom poznate glasove - gotovo u nevjerici. Čeznutljivo.

Tu su također duboki pogledi koje volim nositi u svojim sjećanjima. Pogledi koji su otkrili više o dušama ljudi nego što bi bilo koja vidljiva aktivnost ili riječi ikada mogli. Taj sjaj u očima, sličan treperenju zvijezda, što vam čak i u stranim očima govori da ste vi, Frederick, možda prepoznati.

Atrakcija koliko i zagrljaj koji se osjeća jednako sigurno i poznato, kao da ste se uvijek zadržavali u njemu. Unatoč iznenađujućem tajmingu, takvi se trenuci uopće ne čine kao iznenađenje, a ipak vas njihovo tajanstvo ne pušta.

Usput, to se rijetko događa pri sakupljanju orašastih plodova. Ali ako vam se to dogodilo, vjerojatno ste bili neobjašnjivo iznutra vođeni.

Misli o tako lijepim sjećanjima na munjevite trenutke izgledaju kao vječnost. Vjerojatno zato što možeš živjeti od njih zauvijek i učiti za cijeli život. I zato što ti se čine rijetkima. Kad razmišljam i pišem o tome, sada primjećujem da sam u Njemačkoj imala još više i nadasve nevjerojatnijih trenutaka koje uopće ne bih znala prepričati. 

Oni su također bili iznimno pozitivni, ali s tom razlikom što bi mi iz raznih razloga uvijek trebali biti upozorenje, pomoć, znak, oproštaj ili čak spasenje. Ili najviše - iako impresivan i nezaboravan - putokaz drugog izgubljenog Fredericka.

Čini se da me to uzbuđuje kod čarobnih trenutaka u Hrvatskoj: pozivaju, razumiju i puni su poštovanja, posebno za Fredericke. A tamo gdje nisu, čovjek se sjeća naučene usamljenosti da nastavi svoju vrijednu kolekciju, koju vam nitko ne oduzima, ali koju vrlo dobro možete dati. Onima koji je razumiju.