Odgoj djece – na hrvatski ili njemački način?

Čime prijete djeci u Hrvatskoj kad se ne ponašaju kako spada? Je li i ovdje samo broje do 3, i kao da ništa nije bilo?

Tek danas sam, pod prijetnjom zabrana, kazni i drugih besmislenih "konzekvenci", ali naravno i putem slatkih, laskavih nagrada, morala nekako uvjeriti svog najmlađeg da konačno uzme lijek.

Da, ali i dobronamjerni pokušaji pedagoški vrijednih postupaka (poput stotog objašnjenja za što je lijek dobar, kao i umiljata podrška igračaka i ponosno uvjeravanje o već tako velikom dječaku) pridružili su se mom očajničkom nastojanju da malac konačno zašuti i jednostavno uzme taj glupi lijek kako bi konačno nakon dva tjedna bolesti ozdravio.

Da, pokušala sam. U dobrom, u lošem, u smiješnom, ljubaznom, glasnom, i manipulativnom smislu. Na kraju je samo prijetnja, uključujući inscenirani telefonski razgovor s liječnicom, koja je rekla kako tu samo bolnica može pomoći, pomogla. Hopla – riješeno.

Zločesto od mene, znam. Očajno, nesposobno i jadno, da. Ali uspjelo je i mir je u kući obnovljen. Dakle, jedan-nula za mene, rekla bih. Poznati drugovi kao što su Hans Muff, Nachtkrapp i Struwwelpeter također u ovakvim situacijama tu i tamo kao na strunjači stoje na raspolaganju.

Začas se nokti režu, upaljač se ne dodiruje, a ponekad se jede čak i odvratna juha, koja kao da je povrh toga i otrovana. Odgoj djece životni je izazov koji se iskreno može opisati ne-roditeljima samo putem filmova kao što su Egzorcist ili Gremlini.

Umjesto toga, ljubazno čestitamo izgubljenim dušama na trudnoći. Da to potajno znači čistu zluradost, shvatit će kad bude prekasno. Prekasno da bi mogli provesti „pametne“ roditeljske odgojne planove koje su kovali dok još nisu bili roditelji.

U principu, oni su već uništeni svojim malim slatkišima u maternici koji ubijaju živce čineći vas toliko unezvjerenima da više niste u stanju jasno razmišljati. Ali to će sami vidjeti. I možda će se sjetiti i riječi vlastitih roditelja, koji su im jednom davno s primjesom zadovoljštine rekli da će im se jednog dana sve vratiti. Što nas to uči? Uvijek slušajte svoje roditelje, draga djeco! Oni su (uglavnom) uvijek u pravu.

Hrvatske majke, ili čak roditelji koje sam promatrala tijekom godina, dosljedno odgajaju svoju djecu, a to čine ponekad s velikom pompom.

Lijepo zvućeće, a ipak siktajuće "Ništa!" - na primjer - dovoljno je da neugodno moljakavo dijete stave za blagajnom na njegovo mjesto.

U Hrvatskoj međutim možete svjedočiti i drugim zabavnim edukativnim predstavama u kojima se, osobno, uvijek s osmijehom prisjetim riječi moga najstarijeg sina kad kritizira moje tobožnje javne scene.

Nevino me dijete naime uvijek, nakon što je napaćeno i s krokodilskim suzama cijelom svijetu obznanilo kako mu je teško sa svojom strašnom nemajkom, pita zašto ga uvijek moram tako glasno koriti, da to svi ljudi čuju.

Moj odgovor na to uvijek je sabran, kažem kako se nadam da će Ured za socijalnu skrb mladih, nadajmo se uskoro, dobiti vjetar u leđa i podržati moj roditeljski stil odgoja, tako što će konačno pokupiti moju jadnu djecu iz mojih kandži.

Srećom, moj mali pametnjaković razumije moj humor bolje od mnogih tihih čitatelja mojih smislenih rečenica. Ipak sam učinila nešto kako treba.

U Hrvatskoj, u svakom slučaju, glasne scene nisu toliko uočljive; umjesto toga, među ljudima još uvijek postoji solidarnost u slučajevima kad se balavci ne znaju ponašati prema odraslima kako spada, dok na njemačkim igralištima zapravo vjerojatno već negdje vreba ured za dobrobit mladih, ako, primjerice, ne tražite od djeteta dopuštenje da ga zaljuljate na ljuljački.

U Hrvatskoj pak dobivate ovacije za glasne najave nestašnoj djeci. Bez obzira jesu li tvoja ili tuđa. Tamo još uvijek vrijedi afrička poslovica da je potrebno cijelo selo da se odgoji dijete.

U Njemačkoj se neuspjeh ove vrijedne mudrosti može vidjeti samo u jutarnjoj vožnji autobusom, u kojoj ni jedno gunđalo koje ulazi u autobus ne može oblikovati svoje opuštene kutove usta u s poštovanjem, na prijateljski pozdrav.

Trebalo bi ih ostaviti da stoje. Ali to bi odmah bio poziv za razne druge disciplinske urede. Njemačka i hrvatska igrališta odražavaju vrlo suprotnu sliku roditeljskih stavova.

U Njemačkoj imate tendenciju da upoznate majke na igralištu, opremljene kompletnom outdoor opremom koja se sastoji od trčkalica, tricikala i drugih cikala, kuglica, pješčanih igračaka i električnih automobila, tako da razmaženom potomstvu slučajno ne dosadi biti vani.

Zdravi zalogaji, zaštita od sunca, dupla odjeća, ako se djete zafleka, i torba za hitne slučajeve i možebitnu amputaciju noge, zaokružuju prtljagu velikog izleta.

Pričaju o djeci, upaljenim bradavicama od dojenja i nemogućim majkama koje očito još nisu usvojile običaje njemačkih dječjih igrališta.

Takve majke možete prepoznati, na primjer, po nedostatku odjeće za igralište za djecu, donesenom čipsu umjesto rezanog voća, šminke, neprikladnih tema za razgovor, ili po tome da se usuđuju opušteno sjesti umjesto da sigurno drže dijete za ruke dok ono isprobava sve sprave za igru.

Posjet hrvatskom igralištu, s druge strane, roditeljima se čini kao wellness oaza.

Tamo ćete pronaći djecu bez nadzora koja stvaraju maštovite avanture od kamenja, štapova i drugih darova prirode, ili majke, očeve ali i tete, susjede i prijatelje manje djece, koji susret na igralištu koriste za ugodan predah, dok djeca rado isprobavaju okus pijeska ili svoje penjačke vještine uz prihvaćanje raznih ogrebotina i drugih ozljeda.

Roditelji, vidno sretni što se mališani znaju snalaziti sami, u međuvremenu uživaju u razgovorima odraslih, smješkajući se uz hladno pivo, neki i uz cigaretu. Ni djeca ni vlasti, a kamoli drugi roditelji, na to ne gledaju s prijekorom.

Čovjek se međutim ponekad pita za koga su ta mjesta zapravo izgrađena. Očito bi jednostavna šuma ili ulični pod bio dovoljan da se hrvatska djeca zadovoljno igraju.

Dakle, znam to i iz vlastitog djetinjstva, u kojem je ovdje bilo isto kao i danas u Hrvatskoj. Bili smo vani i kućni pritvor nam je bio najveća kazna. Danas djeca doslovno mole za ovo mučenje, koje smatraju ugodom i prilikom za ljenčarenje, pa ga zauzvrat iskorištavaju i za mučenje svojih roditelja.

Ali kako se nosite s lošim ponašanjem kod djece? Nije da to nisam saznala, teoretski i praktično, kroz svoju obuku za odgojitelja. Ali držati 20 tuđe djece pod kontrolom nešto je sasvim drugo od pripitomljavanja vlastitog legla.

Naravno, djeca ne bi trebala parirati, to nije poanta. Za njihov zdrav razvoj pobuna - posebno protiv vlastitih roditelja - neophodna je i samo na taj način mogu pronaći svoj put.

Prema riječima moje djece, često sam najgora majka na svijetu, pri čemu obično prevladava najljepša, najdraža, umiljata, najveća i najbolja, s čim mogu prilično dobro živjeti. Uvijek si govorim da je sve u redu i da sve radim dobro dok se moja djeca znaju ponašati vani i ustraju na mojim večernjim maženjima.

Međutim, to me ne tješi u situacijama potpune eskalacije u vlastita četiri zida.

To je pogotovo sjajno kad radite od doma. Tijekom videokonferencija ili telefonskih poziva, na primjer, zrnca znoja krase mi čelo iz čistog straha da bi mi djeca mogla priuštiti neželjena iznenađenja. Prati me k tome stalna briga da bi se roditeljski Touretteov sindrom , od kojeg patim, mogao slučajno odraziti u mojim tekstovima poput, "Dovraga, hoćete li više prestati?"

Po mom mišljenju, pristup usmjeren na situaciju najbolji je izbor u pedagogiji. Pratite ga na temelju osjećaja u utrobi, u skladu sa svojim individualnim okolnostima i daleko od pametnih ne-roditeljskih, pedagoških i društvenih rasprava.

Čak i ako djeca i adolescenti u Hrvatskoj, kao i u Njemačkoj, zasigurno mogu pokazati isto kukanje i prigovaranje, ponašajući se poptu divljih svinja do točke potpune razularenosti, opći roditeljski vodiči su zabluda jer potpuno zanemaruju individualitet i osobnost osobe u razvoju, sa svim njezinim potrebama i osjećajima.

A to samo roditelji znaju ispravno procijeniti.

Za kraj vam ne želim uskratiti koristan savjet za sve roditelje: ako histerično dijete ne želi uzeti lijek, sami popijte čitavu bocu za vlastito smirenje.