(Foto: Ivo Cagalj / PIXSELL) (Foto: Ivo Cagalj / PIXSELL)

Dogovori u uredu, razgovori s klijentima, roditeljski sastanci, fizioterapija, posjet veterinaru, višednevni poslovni treninzi, birokracija i briga za djecu. Tek puste obveze. Popunjavamo debele knjige, doslovce, i to uglavnom ne baš ugodnim stvarima koje treba hitno obaviti.

Ali u te knjige ne zapisujemo samo to, nego i tračeve sa susjedima ili čak posjet vlastite majke. Uostalom, sve mora biti jako dobro posloženo u mjestu izgaranja, okupljalištu ljudi koji pate od ADHD-a. To se mjesto zove - Njemačka.

Ali jeste li Vi, dragi čitatelju, ikada vidjeli Hrvata pod stresom? Da, i meni se to pitanje čini pomalo smiješnim. Vas, dragi Hrvati, koji ste rođeni i odrasli u Njemačkoj, namjerno izdvajam iz ove tvrdnje. Već ste se prilagodili njemačkoj prirodi. Budite ponosni na to. Ili bolje ne?

Moje veze s Hrvatskom nisu samo privatne. Imala sam priliku i steći višegodišnje poslovno iskustvo u meni najdražoj zemlji, što mi daje za pravo izraziti ovakva stajališta. Pa zašto još nikad nisam vidjela Hrvata pod stresom? Zar Hrvati zaista nemaju što raditi, ili se ne prepuštaju stresu, ili jednostavno ne pokazuju to kao mi Nijemci koji se stalno žalimo. Otkrijmo zajedno.

Ono što u svakom slučaju volim u Hrvatskoj, jest činjenica da ne vidite ljude kako se žure. Sve teče bez trčanja, naguravanja, bez žurbe. Nema stresa. U je, pak, Njemačkoj već i šetnja do supermarketa slična sprintu na Olimpijskim igrama. Tko će prvi do blagajne? Tko će prvi platiti, kome će blagajnica kupljene predmete najdalje dobaciti u kolica, a ponekad i izvan njih? Tko ne pristaje na tu igru, taj zaslužuje podsmijeh. Gleda vas se sumnjičavo ako prije sebe na blagajnu pustite nekoga za koga ste prosudili da se, primjerice, žuri jer ima neki hitan dogovor.

U pravilu se u takvim situacijama samo prijateljski nasmiješite. Logično. I ja najčešće nastojim da tjednu kupnju obavim mnogo prije, recimo, vađenja živca iz zuba ili termina kod javnog bilježnika. Važno je požuriti se na blagajni. U Njemačkoj sve mora ići brzo. Zastati negdje? Pročavrljati s blagajnicom? Nema izgleda!

U Hrvatskoj su termini i dogovori nešto što nije osobito strogo utvrđeno. Naravno, zasigurno će se Hrvati s vama dogovoriti za sastanak u određeno vrijeme na određenome mjestu, no budite voljni poslušati moj dobronamjerni savjet. Ponesite makar sendvič sa sobom kad imate ugovoren termin. Mogao bi vam dobro doći.

Pitajte u Hrvatskoj, na primjer, susjeda ili prijatelja kad naruči neki građevinski posao ili pozove majstora da pogleda nešto što treba popraviti. Odgovorit će vam nešto poput:  - Trebao bi doći danas, možda sutra. Vidjet ćemo.

Pripremite se, dakle, da ćete neko vrijeme čekati, ali suzdržite se od pokazivanja bunta i nervoze, što ne biste u Njemačkoj čekajući majstora ili žarko očekivanu poštansku isporuku.

Kod Hrvata je drukčije. Oni su očito opušteniji. Oni će samo svratiti u kupnju, a usput će možda i posjetiti prijatelja ili popiti kavu. Već će naći vremena za sastanak koji za njih nije strogo vremenski određen pojam.

Rokovnik. Još jedna stvar koju nisam vidjela ni kod jednog Hrvata. Jedino što gotovo uvijek možete vidjeti jest da imaju mobitel na uhu. U redu, bod za Hrvate. S mobilnim telefonom uvijek izgledate zaposleno. A oni koji izgledaju zauzeto, čine se doista kao da su pod stresom. Ipak, pogledajte bolje. Još nešto moram napomenuti ferpleja radi. Kad imaju poslovne sastanke s Nijemcima, Hrvati se barem trude držati dogovorenoga termina. Sa svojim sunarodnjacima međutim funkcioniraju bitno drukčije. Napokon, oni znaju da mi Nijemci poslovično ne trpimo kašnjenje, čak ni od sekundu i pol, premda znaju da oni nisu osobito vremenski pouzdani.

Zato su poslovni sastanci u Hrvatskoj, čak i s osobama na visokim položajima, mnogo ugodniji nego u Njemačkoj. Prednost je to koja nadoknađuje svaku sekundu prevrtanja očima i zijevanja.

Međutim, ne postoji samo stres koji se odnosi na dogovore i termine, nego i emocionalni stres. To je točka koja opasno dovodi u pitanje moju prvotnu tezu o Hrvatima kao narodu bez stresa.

Kad je, primjerice, riječ o pripremi slavlja za obitelj ili o važnom događaju, Hrvati odaju prilično žestok dojam. Snažno mašu rukama, divljački gestikuliraju. Istina je da su oni sposobni za intenzivne emocionalne izljeve koji se promatraču mogu činiti luckastima ili naprasitima.

Dok gledaju nogometnu utakmicu, Hrvatima su lica oblivena znojem, svi udovi nervozno se grče, vratna žila iskače i pulsira, samo što ne eksplodira. Tako dakle, ipak. Ipak je to čisti stres. Štoviše, onaj koji kao da najavljuje infarkt.

Ali to je samo za stvari srca, ne za one koje nisu dostojne stresa i, na kraju krajeva, ne vrijede toliko da se za njih pretrpi srčana kap. To se zove strast, ljubav! Možda se sve to čini pomalo teatralno, ali se barem ne žrtvuju za ono za što ne vrijedi žrtvovati svoje vrijeme i živce, za ono što je naposljetku - beznačajno. 

Upravo biste takvo shvaćanje prioriteta trebali imati na umu sljedeći put kad budete čekali nekog Hrvata, umjesto da se živcirate i sebi potičete srčanu kap. U međuvremenu popijte kavicu, pivo ili "likariju", kako mnogi Hrvati odmila zovu svoje najmanje piće. To smiruje živce.