Illustracija (Foto: Ivo Cagalj / PIXSELL) Illustracija (Foto: Ivo Cagalj / PIXSELL)

Danas je 4. srpnja 2020. godine. Dan neovisnosti Sjedinjenih Američkih Država, koji se svake godine dostojno i s ponosom slavi. To je svjetu poznati datum. Svaki narod obilježava određene događaje kako ne bi zaboravio ili zanemario ono što je postignuo zajedničkim snagama, ali i ono što je postignuto tim datumima. No, ne bismo se trebali prisjećati samo određenih događaja, već postoje i okolnosti koje možemo promijeniti ili sačuvati. Kao na primjer naš okoliš. 

Hrvatska posjeduje zadivljujuću prirodu, koja je nažalost podcijenjena, barem se tako ponekad stječe dojam. Bilo da se radi o raznim vrstama otpada koji se bezobzirno odbacuje posvuda ili čak o brojnim zgradama koje kvare krajolik. Čovjek poštuje samo ono što je sam stvorio, a ne ono što mu je dano. Opravdan argument je, naravno, da ako osoba kupi zemljište, može s njim i na njemu raditi što god želi.

Barem koliko je to moguće. No, zašto se grade ostakljene vile u mediteranskom okruženju, nije mi potpuno jasno. Je li to zbog prestiža ili nedostatka ukusa? Možda bi ovdje stvarno trebalo prihvatiti različite ukuse, a možda se i ne bih trebala miješati u to.

Možda se barem treba nadati da će od ovakvih ulaganja barem imati koristi mještani ako im uleti neki posao čišćenja ostakljenih stijenki ili "neophodnog" bazena tik uz more.

Ovdje se ne može žaliti na premalo radnih prilika na plažama, jer nekolicima posjetitelja ovdje redovito ostavlja sve svoje smeće, uključujući plastiku i opuške. Međutim, nisu samo stranci ti koji uništavaju najvećim dijelom netaknu prirodu.

Ne, mještani također posjećuju plaže i turistima pokazuju kako funkcionira odlaganje smeća. Hrpe ispucanih vreća smeća, čak i automobilske gume, perilice rublja i drugi predmeti mogu se naći usred prirode na mnogim mjestima. Stvari koje ne spadaju u uobičajenu prtljagu za odmor. Na gomile otpada može se naići i na mjestima i stazama na kojima ćete rijetko kad vidjeti turiste, i otpad se jednostavno baca u prirodu jer je tako praktičnije. Neka ga zmije pojedu, počinitelji možda misle. Ili možda ne misle jednostavno ništa kada to čine.

Vratimo se malo temi građevinskog buma. Naravno da je lijepo kada netko želi uložiti u divnu zemlju poput Hrvatske. Također ili posebno, oni koji za takvo što imaju na raspolaganju puno novca važni su kako bi se u zemlju doveli brojniji turisti. Ali također bi bilo zahvalno kada bismo iskazali poštovanje ljudima koji ovdje žive, koji također naporno rade, ali koji o vili i bazenu mogu samo sanjati.

Ako pogledamo razvučenu obalo s njezinim zbijenim zgradama, a zatim se povučemo u najdublje zaleđe, brzo nam postaje jasno da postoji nesrazmijer između toga dvoga. S jedne strane imamo elegantno prebivalište stranog privatnog investitora koji preferira fine pješčane plaže i oštrige, s druge strane 90-godišnjeg seljaka gotovo bez zuba, koji se sa svojim traktorom i širokim osmijehom sklanja s puta da turisti mogu proći. Ovaj potonji se vjerojatno nakon obavljenog posla vraća u kamenu kuću koju je sam izgradio, kako bi uživao u poslasticama koje je uzgojio vlastitim rukama.

Sad bi se moglo tvrditi kako se obojica osjećaju dobro, stari farmer možda čak i malo bolje jer ne čezne za domom umirovljenika, jer uživa, siguran, mir i tišinu u svom domu. Jer čak i ova mala, slikovita sela u unutrašnjosti Hrvatske, koja izgledaju kao da su preostaci iz drugog vremena, sve više otkrivaju oni koji im u konačnici oduzimaju nekadašnji šarm svojim novotarijama. Nikome se ne može poreći marljivost, pogotovo ne onu koju je unaprijed netko utrošio u izgradnju stranih nekretnina, i to je naravno pozitivno. Potpuna ekspanzija s neprimjerenim, ponekad vrlo neprivlačnim, nezanimljivim gradnjama čini me ipak tužnom i potajno se pitam stoje li iza takvih  ljudi koje potiče ljubav prema ovoj zemlji ili im nimalo nije stalo do mjesta i do bližnjih, nego samo do zarade i velikog novca.

Da bih riješila bilo kakve eventualne nesporazume kod čitatelja: osobno cijenim i sve mještane i svakog posjetitelja ove zemlje, ma koliko oni i one mogli bili različiti. Lijepo je vidjeti da moja omiljena zemlja privlači brojne ljude iz različitih razloga. Željela bih samo neku prilagodljivost okolnostima, kao i uvažavanje suživota čovjeka i prirode, umjesto sebičnog širenja betonskih nakaza bez obzira na gubitke za čovjeka i prirodu. Uključujem tu i sebe, odnosno svima poznati njemački stav očekivanj-svega u rješavanju svih problema.

Toga svi moramo biti svjesni i neprestano podsjećati na to da imamo samo ovu jednu jedinu zemlju, i da postoje mjesta gdje svi volimo biti (a to može biti bilo gdje u svijetu) sa svim njihovim posebnostima. Jer uvažavanje ne znači isključivo očuvanje vlastite vrijednosti, nego i cjeline. To se odnosi na otklanjanje otpada, kao i na gradnju moderne vile koja u susjedstvu starih kamenih kuća ne čini dobro. Manje je često više. A stari kameni domovi istinski su i pravi stil ruralne Hrvatske.