Njemački luksuzni problemi

Dok razmišljam o iseljavanju, nedavno sam se zapitala hoće li mi nešto iz Njemačke nedostajati. Ta mi se misao nametnula nakon jednog od sada već brojnih posjeta kinu s mojom djecom.

Ne radi se čak ni o samom iskustvu kina. Kad malo bolje razmislim, više volim gledati filmove kod kuće na kauču, umotana u dekicu i podignutih nogu. Ono što me toliko uzbuđuje u konzumaciji filma i serija je činjenica da u Njemačkoj jednostavno možemo gledati sve na materinjem jeziku.

Mislim da je to prilično cool, iako sam također voljela gledati američke serije ili filmove u orginalnom zvuku. Osim toga, tu su i maslacasto-slatke kokice koje obično jedemo u kinu u ovoj zemlji. Podsjetit ću vas na slani karton koji se, primjerice, poslužuje na hrvatskim nogometnim stadionima. Možda se time želi otjerati protivničke ili strane navijače, to bi objasnilo ovo neobično razumijevanje užitka.

Slasni užici su jedna od prvih stvari koje mi padaju na pamet kada pomislim na voljene tipične njemačke stvari. Proždrljiva, kakva se čini da jesam. Što bi moglo biti bolje od Mettbrötchena s lukom i krastavčićima? Vjerojatno samo masni bratwurst u pecivu sa senfom. Postoje li zapravo igdje u svijetu žemlje kao u Njemačkoj?

Nisam ih još pronašla. I stvarno bi mi nedostajale. Volim žemlje. Čak i više od kruha, iako ionako više volim užinu od gotovo svakog toplog obroka. Gdje u svijetu možete pronaći takav izbor kruha kao u Njemačkoj? Ali i pecivo općenito se ovdje zaista može pokazati. Rolice od pudinga, neusporedivi čokoladni kroasani, ali i torte u koje se doslovno možete leći. Sa zaletom naravno.

Za užinu to može biti i obilata salata od kobasica s dvostrukom porcijom luka. Uz to pereci. Ali i dašak Engleske s nürnberškim kobasicama kao prilogom za doručak rado prolazi. Ili jetrena pašteta s prženim jajima i pečenim lukom.

Ne razumijem zašto su nas nekad zvali kupusari, ovdje gotovo nitko ne jede kupus, čak i ako je ne znam kako slastan. S kobasicama, naravno. I pire krumpirom.

Čak i uz sve vrste kulinarskih užitaka, uvijek imam tendenciju da bude nešto konkretno na stolu. Međutim, to ne znači da prezirem slatkiše. Izbor slastica, a nažalost i okus ovog vrlo ograničenog proizvoda zaista u Hrvatskoj ostavlja puno otvorenih želja.

Mislim, na primjer, na dobru Lindtovu čokoladu, nekoliko vrsta dječje čokolade, ispupčene Haribo vrećice (ne ove hrvatske minijaturne verzije dosadnih zlatnih medvjedića), poslastice od marcipana u savršenoj konzistenciji, more božićne čokolade, čokolade i keksa, čips bez kraja (opet slasan, ali računajući ga kao filmsku grickalicu), Mozartkugle, mačji jezici, marshmallovi u svim mogućim bojama, oblicima, veličinama i dizajnu (npr. prekriveni čokoladom, jer je imamo tako malo;-)), žvakaće slatkiše, gumene vrpce, nježne čokoladne listove... U mislima se trenutno kupam na policama slatkiša lokalnih supermarketa, koje ponekad zauzimaju mnogo puta više prostora od odjela voća i povrća zajedno.

S punim pravom, po mom mišljenju. Impresivne su ovdje i trgovine koje drže nareske i mesnice. Jesam li spomenula kobasice? Volim ih i nigdje nisu tako ukusne kao u Njemačkoj.

Ako ne živite na selu, ovdje možete uživati u lokalnoj kulinarskoj raznolikosti gotovo 24 sata dnevno. I ne samo da imate izbor između različite njemačke hrane, već u načelu možete odabrati delicije iz svih zemalja svijeta. Možete doslovce živjeti kulinarski san koji kulminira isporukom; kada si primjerice previše lijen da sam odeš u dućan po tražene namirnice.

Falili bi mi razni običaji poput školskih vreća za prvi dan škole, festivala poput karnevala (dakle onog pravog iz Kölna ili samo ostatka davno zakopanog osjećaja za domovinu koji se je samo komercijalizirao), njemački red, uredni automobili na ulicama, prednji vrtovi opremljeni vrtnim patuljcima ili kuće u nizu (čak i ako su mi ružne) vjerojatno bi mi i one s vremena na vrijeme nedostajale kada bih živjela u Hrvatskoj.

Rjeđe aktivnosti poput shopping izleta ili posjeta zabavnim parkovima, muzejima i koncertima potajno bi mi također nedostajale zbog pompoznijih razmjera i šire ponude. Ali to nemojte nikome reći.

Kopanje po knjižnicama bilo bi eliminirano, a čak ni putem Amazona nisam mogala ispuniti tu sklonost u meni prirodnoj mjeri i želji. U hrvatskim crkvenim službama svoj bih glumački talent morala dokazati samo pomicanjem usana i gledanjem klečeći, ustajući i moleći se, dok bi njemačke "privatnosti", do koje se ovdje ponekad može doći jednim pogledom, vjerojatno potpuno nestalo.

Izazov. U svakom pogledu. Čak i ako se u konačnici radi o trivijalnostima. Isproban i testiran u raznim lockdownima, prošla i preživjela.

One istinski važne stvari bi mi tu i tamo nedostajale podjednako, zbog čega bih rado pristala na nedostatak ovih malih sitnica. Baš kao i odricanje na obalu pred nosom.

Nikada nisam htijela niti ne moram živjeti uz more. Privlači me selo, "originalno". Za ovaj mir i ovu domovinu s vlastitim blagom, nedostajanje ne znači odricanje. Već čistu zaradu. U prtljazi zbirku živih i neiskukušanih snova o životu.