Illustracija (Foto: Ivo Cagalj / PIXSELL) Illustracija (Foto: Ivo Cagalj / PIXSELL)

Hladna sezona, Božić i Uskrs su iza nas, a ipak ograničenja kretanja koja su nam tjednima nametnuta još nas mame da i dalje uživamo u različitim poslasticama. Još je neizvjesno koliko ćemo se više morati potruditi oko naših tijela kako bismo ih se ove godine usudili pokazati na plaži. I bez obzira na to, naše zanemareno fizičko stanje žudi da mu posvetimo veću pozornost. Dakle, vrijeme je za sport, dragi čitatelji! Možda vam to zvuči kao hladan tuš? Bez brige, samo udahnite i s olakšanjem se izvalite u naslonjač. Ispričat ću vam jednu sportsku priču. To će biti dovoljno za danas.

I ja sam sportski tip par excellence. Volim, na primjer, ići na nogometni stadion. Kao gledateljica. S pivom i ukusnom kobasicom u ruci. Tako sam prvi put u ljeto 2005. spontano nanjušila atmosferu na hrvatskom stadionu. Kada sam posjetila trgovinu "Hajduka" na impozantnom stadionu Poljudu u Splitu, koji ima oblik školjke, zapazila sam hrpu ulaznica za domaću tekmu ​​koja se trebala održati dva dana poslije, a kupila sam si i dres. Budući da je cijena ulaznica u usporedbi s njemačkima bila prava sitnica, a ja sam se, eto, zatekla ondje,  moja tadašnja pratnja i ja odlučili smo se počastiti ulaznicama.

Opremljeni, u novim Hajdukovim dresovima, otišli smo na stadion dva dana poslije u večernjim satima. Igrao je "Hajduk" iz Splita protiv "Lokomotive" iz Rijeke. Na putu prema stadionu slušala sam žamor mnoštva nogometnih navijača koji su išli istim putem. Osjećala sam se kao da idem k dobrom prijatelju, opušteno, bezbrižno. Pomislila sam kako su svi ti navijači dobro odgojeni. Da, navijači su nosili dresove i šalove, ali razni drugi navijački predmeti kao što su šeširi, zviždaljke i navijačke trube nisu se nigdje mogli vidjeti. Jedino što me iznenadilo bila je činjenica da sam bila jedina žena na putu do stadiona.

I na stadionu navijačice su se mogle nabrojiti na prste jedne ili najviše dvije ruke.  Te sam večeri vidjela možda dvoje ili troje djece. Bili su to dječaci u dobi između 7 i 10 godina. Prilično antifeministički, pomislila sam u sebi… iako su me poslije poučili da tomu nije tako. Također mi se još nešto činilo čudnim: pitala sam se zašto su svi posjetitelji posezali za novinama koje su se nalazile na ulazu. Možda ih tiskaju na samom stadionu? Ili je to reklamni materijal? Nisam pronašla odgovor na to pitanje, baš kao što ga, pretpostavljam, ni domaći nisu znali. Nitko novine nije otvorio, ali su ih svi željeli. U REDU. Tako smo onda i mi brzinski uzeli po jedan primjerak. Bilo je važno ne privući pozornost. Bilo mi je već dovoljno i to da sam u ženskoj manjini.

Kada sam napokon zauzela svoje mjesto na stadionu, shvatila sam svrhu tih novina. Bolje je imati nešto malo novinske tinte na stražnjici nego sjediti na starim plastičnim sjedalima koja se raspadaju. Tako sam se ugledala u profesionalce i sjela na dragocjene novine. Osobito me razveselio dragi gospodin koji je posjetiteljima prodavao kokice. Naravno, odmah sam ih kupila u radosnom iščekivanju igre. Dok su se igrači zagrijavali, uživala sam u predivnome pogledu na more. Sunce je lagano zalazilo iza stadiona, kao da je davalo znak da igra može početi. Najedanput se začula glasna glazba. Navijači su počeli pjevati "Daaalmacijoooo". To se nikad ne bi očekivalo od naših navijača u Njemačkoj koji su uvijek prilično suzdržani. Ovdje su se svi navijači dignuli na noge. Ne želim zanijekati da to možda ima neke veze s derutnim stanjem stolaca, ali moram naglasti kako su se svi ujedinili u pjesmi. Neki su mahali šalovima, drugi su skakutali i veselili se. Atmosfera je zaista bila predivna!

Kada je sudac naposljetku dao znak da utakmica može početi nakon pola sata pjevnog uštimavanja, igra se prekinula nakon 5 minuta. Bengalke! Iako su i u Hrvatskoj zabranjene, ovdje to nikoga nije zabrinjavalo. Pa tako ni čuvare. Jedini koje je vidno živcirala ta stanka, koja nije trebala biti i zadnja te večeri, bili su igrači. Vjerojatno su se pitali je li uopće ijedan gledatelj došao samo igre radi. Što se mene tiče, moram priznati na svoju sramotu da ni sama nisam baš previše uspijevala pratiti igru. Bilo je suviše uzbudljivo, suviše zanimljivo i opasno gledati te lude navijače. Ponekad su se oblaci dima rastezali cijelim poljem, i činilo mi se da sam u ratom zahvaćenom području. Ponekad stvarno više ništa nisam vidjela osim dima i crvenog svjetla. Baš kao i navijačke pjesme u Splitu, bengalke nisu samo za prave navijače. Blještale su posvuda, letjele su nam iznad glave. Apsolutno ludo, ne mogu to opisati ni na koji drugi način. Tada sam također shvatila kako činjenica da gotovo isključivo muškarci posjećuju stadion, nema nikakve veze s patrijarhalnim društvom nego samo s razumom žena koje sebe i svoju djecu drže na razboritoj udaljenosti od takvih događanja. Glupo je, kad dolazite iz uredne njemačke provincije koja se drži propisa, da se nađete na Hajdukovu stadionu. Igra je trajala tri sata umjesto uobičajenih 90 minuta. Barem mi se tako činilo jer sam bila zaokupljena time da se izmičem predmetima koji su mi letjeli iznad glave. Jesam li već spomenula ludilo? Uzgred, najduža pauza trajala je poštenih četvrt sata. Tada je bilo vrijeme za kokice, koje sam odmah ispljunula. Grozno gađenje: u ustima mi se našla porcija soli umjesto očekivanog okusa šećera. Fuj, slane kokice! Ozbiljno? Tko takvo što jede?

Drugo poluvrijeme prošlo je mirnije od prvoga. A možda sam se i jednostavno već bila navikla na ludilo. Mislim da je Niko Kranjčar, usprkos teškim uvjetima na terenu, uspio golom postići zadovoljavajući rezultat od 1:0. I opet su bjesnjeli navijači, torcidaši. Još više bengalki pojavilo mi se pred očima. Mislim da je igrače nakon toga jednostavno prošla volja da daju golove. 

Međutim, ako volite ići na nogometne utakmice, trebali biste barem jednom posjetiti stadion u Hrvatskoj, posebice u Splitu. Bez svake sumnje, ako naravno imate avanturističkoga duha! A što sam ja nakanila, pitate se možda? Ako Bog da, pobrinut ću se  da produbim dojmove i otkrijem što se ondje promijenilo u posljednih 15 godina. Ili možda nije? Budem li to učinila, hrabro ću odabrati derbi između Hajduka i Dinama. I javit ću vam kako je prošao, obećavam!