Glas Hrvatske

10:23 / 24.12.2020.

Autor: GH

Djetešce Isus dolazi

Illustration (Foto: HRT)

Illustration (Foto: HRT)

Foto: - / HRT

Svatko na drugačiji način dočekuje djetešce Isusa. Vrijeme iščekivanja bismo trebali iskoristiti smisleno i ljubeći. Prije no što prođe...

Prvotno sam vam, dragi čitatelji, htjela u ovom blogu ispričati nešto o djetešcu Isusu. Umjesto toga ću se sada osvrnuti na jedno pismo čitatelja, koje sam zapravo slučajno našla među spamovima u pretincu elektroničke pošte. Jedan ljubazni gospodin koji je naišao na moj blog na Glasu Hrvatske pisao mi je kako ga je moj tekst o "kulturnom šoku u vlastitoj zemlji" jako zaokupio. U tom tekstu promišljala sam o koronakrizi u Njemačkoj iz različitih kutova. Konstatirala sam kako smatram hrvatski pristup cijeloj toj stvari zdravijim od njemačkog. Čitatelja je zanimalo kako danas, s obzirom na brojke zaraze i brojke umrlih, gledam na "hrvatsku opuštenost". Rado bih na to pitanje odgovorila svim čitateljima.

Pritom uopće ne bih htjela govoriti o brojkama, jer su tu čak i medicinski mozgovi podijeljenih mišljenja. Moje osobne procjene vezano za to u pojedinim zemljama nisu predmet ovog bloga, a osim toga one na kraju krajeva i nisu važne. Ono što je važno jest kako se društva nose s gorkom situacijom. Osobno, o tome mogu govoriti samo promatrajući vlastitu okolinu u kojoj se nalazim.

Ljetos sam tu eklatantnu razliku u ophođenju Hrvata i Nijemaca prema pandemiji vidjela na svoje oči i doživjela. Pri tome se uopće nije radilo o popustljivosti, nego više o ljudskoj toplini i zaštićenosti, koje sam ovdje u Njemačkoj nažalost rijetko nalazila još i prije korone. Ovdje se svatko bori samo za sebe, barem se meni tako čini. Ne znam kakva je situacija trenutačno u Hrvatskoj, možda se sada u tom pogledu ondje također nešto promijenilo. Iz razgovora s ljudima mi se čini, ipak, da odnosi među ljudima nisu toliko ohladnjeli kao ovdje u Njemačkoj.

Tiče li se razlika o kojoj govorim samo "opuštenosti"? Ne znam. Radi se o velikom pitanju krivnje. Vjerojatno svojim odgovorom neću moći zadovoljiti ni jednog čitatelja. Nikoga ne krivim za razvoj situacije. Ne krivim ni jedno dijete koje je možda zarazilo svoju baku, zato što možda nije opralo ruke. Ne krivim ni jednog čovjeka koji je možda zagrlio svog prijatelja. Ne krivim ni jednog prosvjednika, bez obzira na to zašto je izišao ili izišla na ulicu. Ne krivim mladence koji su možda pozvali previše ljudi na vjenčanje. Ne krivim ni jednu vjersku zajednicu koja se sastala kako bi zajedno molila ili pjevala. Ne krivim ni jednog člana obitelji koji se možda želio oprostiti od svojeg bližnjeg. Ne krivim ni jednog pješaka koji na ulici ne nosi masku, ni jedan restoran koji možda skrivećke poslužuje goste. Ni jednu obitelj koja će možda na Badnjak s više ljudi nego je dozvoljeno dočekati malog Isusa. Ne, ni jednog od tih ljudi ne krivim zbog razvoja ove situacije!

Samo da znate, moja mala obitelj i ja držimo se svih zadanih mjera. I više od toga. Gotovo da se ni s kim ne družimo, a kamoli da organiziramo redovita druženja. Za Božić isto tako nikog nismo pozvali. Od šire obitelji već mjesecima nikog nismo zagrlili, jer razumijemo i poštujemo strahove koje ljudi imaju. (Bez obzira na to smo i ove godine gotovo svih ovih hladnih mjeseci svi prehlađeni).

Isto tako vam moram reći da razumijem one ljude koji imaju prirodnu potrebu za blizinom. Kako bih nekoga mogla osuđivati zbog toga? U ovoj krizi postoje i kolateralne žrtve, koje proizlaze upravo iz nje. Kriza je i to da se ljudi više ne viđaju, da se osjećaju usamljeni.

U našoj neposrednoj blizini prije nekog vremena jedna je osoba oboljela od korone i umrla. Znate li što je najteže bilo kćeri te osobe? Da je nisu pustili do oca u bolnicu, kako bi mu rekla da ga voli! Smjela ga je posjetiti tek kada je već umro. No, to je ipak nešto! Neki ljudi su uskraćeni čak i za to. Ja sam tu svoju prijateljicu, nakon nekog vremena i nakon što se sama testirala na koronu te dobila negativan rezultat, susrela i pitala smijem li je zagrliti. Ona je bila ganuta i zahvalna na toj gesti, a sam je zagrljajem takoreći usisala u sebe. Moj odgovor onima koji nam to zamjeraju glasi: Ako zaista zbog tog zagrljaja umremo, onda mogu kazati da smo se barem dostojanstveno oprostile jedna od druge! I to mislim upravo onako kako ovdje pišem. To je bila naša odluka u tome posebnom času.

Osim toga, danas sam saznala i za smrt još jedne drage osobe, što me je vrlo rastužilo. Radi se o jednom starijem čovjeku koji je živio nedaleko od moje obitelji. Skoro svakodnevno smo se susretali na ulici. Moja obitelj i ja isprva smo mislili, zbog njegova vanjskog izgleda, da je beskućnik. Ništa nije posjedovao, sâm je živio. Obitelj mu živi u inozemstvu. A k tome je bio i jako bolestan. Ono što je najvažnije, pak, je to da je bio predivna duša! Iako sâm ništa nije posjedovao, uvijek je dijelio ono malo što je imao i darivao ljude. Prije svega je ljude darivao svojim srdačnim osmijehom. Ma koliko se možda sam osjećao loše u tom trenutku. Radovao se svakom susretu. Svakoj osobi koja bi mu poklonila pažnju. Volio je društvo. Često je znao sjediti na stolici i tako promatrati prolaznike na glavnoj ulici te razgovarati s njima. Ponekad je pitao ljude bi li mu bili voljni dati za sladoled ili kakvu sličnu sitnicu. Novac bi uvijek kada bi bio u mogućnosti vratio, jer nikome nije htio ostati dužan. Namjeravala sam mu nešto pokloniti za Božić. Prekasno. Kada sam ga posljednji put srela žurila sam se i nisam imala vremena za ćaskanje. To ne mogu više vratiti. Zbog toga se još više radujem kada pomislim kako me je prije nekoliko tjedana, unatoč koroni, srdačno i sretno zagrlio. Iako nije imao nekakav poseban razlog za to. Imao je dobar dan i htio mi je pokazati da sam mu draga. I ja sam njega zagrlila. A taj naš zagrljaj kao i taj predivni čovjek ostat će mi u sjećanju do kraja života!

Nitko od nas ne zna kada će mu kucnuti čas. Pitanje na koje svatko mora odgovoriti jest: Kako želimo do tada živjeti i kako želimo napustiti ovaj svijet? Usamljeni ili s dostojanstvom?

Da, smatram da se Hrvatska bolje nosi s ovom krizom od Njemačke! Možemo paziti jedni druge, biti oprezni, ali ne dopustiti da našim životom upravlja strah i da tako završi prije nego što je uopće završen. Osim toga, moramo se i pozabaviti vlastitom smrću. Ona će nam jednog dana pokucati na vrata. Ne znamo kako, ali nekako hoće. Do tada moramo živjeti! A život se mora osjećati!

Ovo je samo moje osobno mišljenje. Znam da postoje i poštujem druga mišljenja, iako ih možda ne mogu razumjeti. To niti ne moram. Poštovati ih moram, pogotovo u ova za sve nas teška vremena. To ponekad s obzirom na vlastite strahove nije jednostavno. Stoga je dobro da se mi ljudi možda pozabavimo više onim stvarima koje nas spajaju.

U puno stvari nismo toliko udaljeni jedni od drugih. Zabrinuti smo i čeznemo za zajedništvom, sigurnošću i pažnjom.

Nadamo se dolasku malog Isusa.

Moj sin me je nedavno upitao, hoće li mali Isus zbog korone uopće doći ove godine?

Ispunjena istovremeno ljutnjom, tugom, zbunjenošću i iziritiranošću, s obzirom na situaciju koja je među ostalim pružila povod i za to pitanje mojega djeteta, odgovorila sam mu: "Naravno da hoće, on sigurno neće dobiti koronu!"

Moj već veliki sin, naviknut na moj kompulzivni cinizam, na to se nasmijao, ali ipak je još jednom postavio isto pitanje kako bi se osigurao. Ja sam mu to, dragi čitatelji, čiste savjesti zagarantirala! Da, mali Isus će doći bez obzira na sve. Doći će! I svima vama želim srce koje od sreće skakuće, kada dođe i do vas. I kada vam podari utjehu i nadu za onaj dio srca koji vam je možda slomljen! Na to se možete osloniti. Onda će neka pitanja o dobru i zlu sama od sebe dobiti odgovor.

S jednom pjesmom koju sam napisala želim vam od srca miran i plodonosan Božić! Nadam se da ćemo se opet vidjeti u Novoj godini, zdravi i puni samopouzdanja!

Do tada vam želim svako dobro, zdravlje i Božji blagoslov.

Vaša Dana Jungbluth 

 

Djetešce Isus 

 

Ne vjeruješ u djetešce Isusa?

Pokazat ću ti ga.

Misliš da sam luda?

Ne – ono je tu – ovuda,

vjeruj mi pokazat ću ti ga.

 

Pogledaj u nebo kada je crveno,

kada izgleda veličanstveno, zaklonjeno, tiho.

Upitaj svako dijete koje to čudo vidi,

jer ono zna da "djetešce Isus peče kolačiće".

 

Pogledaj svjetla za vrijeme Došašća,

u čaroliji svjetlucavih dječjih očiju.

Nešto što svatko od nas poznaje,

Govori: tu je dijete Isus. 

 

Osjeti ljubav koja se daje u Božićno vrijeme,

kada ljudi čeznu blagdanskim mirom.

Zvjezdano nebo koje bdije nad nama

kod malog je Isusa, koji nam daruje samo najbolje. 

 

Pitaš se, što je sa svom tom boli,

sa tolikom patnjom ovdje i sada? 

Tražiš ljubav? Poslušaj svoje srce.

TO je dijete Isus – nalazi se u tebi.

 

(Dana Jungbluth, 23. prosinca 2016)

 

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!