Ilustracija (Foto: Dana Jungbluth) Ilustracija (Foto: Dana Jungbluth)

Čežnja za daljinom stalni mi je suputnik još od moje devete godine. Još u ranom djetinjstvu gledala sam s neopisivom čežnjom slike svoje kume s različitih putovanja u Ameriku odakle mi je uvijek donosila i vrlo uzbudljive stvari. Tako mi je, primjerice, jednom zgodom pokupila zube morskog psa s neke plaže koje ja još i danas čuvam kao malo blago. U to sam vrijeme brzo shvatila da naša prelijepa Majka Zemlja može ponuditi toliko toga više nego li sam do tada mogla pretpostaviti.

Za svoju generaciju, mogu reći da sam puno proputovala i vidjela, ali ni približno dovoljno. Za moje pojmove. Ima još odredišta za koja bih bila sretna da ih jednog dana mogu istražiti. Uvjerena sam da na našem planetu postoje još slikovitija mjesta od Hrvatske. Da, svakako. Svijet sigurno ima više toga ponuditi od ove male, iako predivne trake zemlje u obliku slova "K".

Ali, što da kažem? Volim ovaj K svim srcem! Da, čak toliko da sam znala odustati od drugih putovanja jer bih se radije vratila u svoju Hrvatsku koja mi svakog časa bolno nedostaje kad je ne osjetim svim svojim osjetilima.

Smatram sebe osobom koja umije biti sama, ili još bolje - koja jako uživa u vremenu što ga ima za sebe. Ne volim kampirati, volim  se koristiti vlastitom kupaonicom, uopće ne volim društvena zbivanja i apsolutno nisam naklonjena saunama ili suživotu s cimerima/cimericama. Da, volim svoju slobodu i mogućnosti povlačenja unatoč tomu, ili možda upravo zato što sam usto vrlo otvorena osoba koja ima mnoge društvene kontakte. Sad bi netko mogao pomisliti kako Hrvatska zbog svojih gostoljubivih i srčanih ljudi uopće nije zemlja za mene.

Istina je suprotna. Ondje se od samoga početka uspijevam lako uklopiti u društveni život, bez osjećaja da sam lišena vlastite slobode. Osjećam se slobodnije ondje nego što sam se ikada bilo gdje drugdje osjećala. Zahvaljujem na tome tim nevjerojatno toplim ljudima! Omogućuju mi da se jednostavno prepustim valima vreve, da se opustim, da budem ja i prije svega da, unatoč svemu tomu, osjećam istinsku pripadnost. Osjećaj koji sam rijetko kad i u ograničenoj mjeri doživjela u svojoj domovini Njemačkoj.

Nemojmo se zavaravati, mi Nijemci jednostavno nismo topli domaćini. Ovdje se radujemo kad nam posjetilac nakon popijene kavice ode kući kako bismo se mogli usredotočiti na sastanke što nas očekuju sutradan.

Kod nas se kotač mora stalno okretati, dok Hrvati, kao nitko drugi, uspijevaju jednostavno zaustaviti vrijeme i uživati u životu. I to uopće ne samo zbog nekih navodno posebnih trenutaka. Ne! Oni ih u bilo kojem trenutku mogu vješto stvoriti. Stav prema životu koji bi nama Nijemcima, za promjenu, dobro došao.

No, to je lakše reći nego učiniti. Još mi uvijek nije jasno kako Hrvati dosljedno slijede taj stil života. Valjda nisu toliko sputani u razmišljanju i ne stvaraju probleme ondje gdje ih nema. Možda je samo riječ o čistom stavu. O klimatskim uvjetima i krajoliku to zacijelo ne ovisi, jer su mnogi Nijemci kad dođu u Hrvatsku jednako mrzovoljni kao i u Njemačkoj.

To je vjerojatno osjećaj zajedništva kakav osobno nikad u životu nisam imala u Njemačkoj. Čak ni u skupinama s istim interesom. Nijemac uvijek pronađe nešto zbog čega će zanovijetati. Nema se tu što zanovijetati. To je jednostavno tako.

Naravno, znam da čak ni Hrvati nisu potpuno savršeni, pa se tako i kod njih mogu naći neki nedostaci koji osobito živciraju Nijemce. I iz raznih razloga, vrlo sam ponosna na to što sam Njemica! Međutim, odgovor na pitanje što čovjek osjeća kao svoj zavičaj uvijek se pronalazi u srcu i duši svakog ljudskog bića.

Tipičnu čežnju za domovinom, kako to drugi često osjećaju, osobno ne poznajem. Nikad nisam imala problema s odlaskom od kuće, naprotiv, smatrala sam da me to prilično obogaćuje. Znala sam da se u pravilu čovjek vraća u svoje uobičajeno okruženje – nađeš sve onako po starom, i gotovo.

Također, sve dok nisam imala svoju obitelj, nikada nisam osjetila potrebu da moje voljene osobe bude oko mene bez prekida jer sam znala da smo jedni drugima u srcu uvijek blizu. Da, nisam uopće tip osobe koja čezne za domom dok je na odmoru. Pogotovo u Hrvatskoj uvijek mi se slomi srce kad moram opet otići iz nje. Tada osjećam strašnu bol odvajanja. Valjda je to osjećaj koji bi mnogi nazvali čežnjom za domovinom. 

U Hrvatskoj se osjećam kao kod kuće. Da sam naposljetku prispjela na odredište. Hrvati mi moju slobodoumnu želju da se povučem uvijek dopuštaju, u istoj mjeri kao što mi pružaju osjećaj pripadnosti najbližem krugu ljudi. Uz prekrasne krajolike i predivne klimatske uvjete u Hrvatskoj, osjećaj koji ondje imam i ne želim više izgubiti, glavni su razlozi zašto je moja čežnja za daljinom zapravo moja čežnja za domovinom.