Bucket-list: Hrvatska

Svoju čežnju za Hrvatskom više ne mogu pretočiti u riječi. Ona me iznutra razdire, unatoč iscrpljujućoj i paralizirajućoj praznini koju često osjećam. Sada biste mogli reći: "Ako je tako jednostavno, odletite onamo"; ali da odgovorim kratko i jezgrovito: To sada nije moguće. Još nije. Ali kako pregrmjeti to vrijeme? Uvijek iznova?

Paziti na samu sebe

Jučer ujutro aktualizirale su se teme vremena, zahvalnosti, grižnje savjesti i ciljeva u našoj obiteljskoj ženskoj WhatsApp grupi u kojoj prvenstveno pričamo o raznim umjetničkim aktivnostima, ali i o raznim ženskim stvarima.

Osim što je ženski spol uvijek iznova vrijedan divljenja u mojim očima, zbog toga što je toliko talentiran, jak, borben, inspirativan i poučan, da je osjećaj srama jednostavno nemoguć ili bi trebao biti, riječ "ciljevi" su za mene bili okidač, da razmislim o vlastitim.

Ja to radim, nekad svojevoljno, nekad prisilno, svejedno redovito, ali već neko vrijeme sam konačno postala sebičnija u tome, barem pokušavam biti. Promatrala sam ovu praksu kod drugih dovoljno dugo i dovoljno često sam se suzdržavala da to ne učinim sama iz ljudskih obzira. Kakva glupost ako želiš živjeti i imati vlastite snove!

Predodžba o životu

Ali koje su moje želje za moj cilj, o kojem stalno snivam- a to je iseljeništvo u Hrvatsku. Čemu se nadam u Hrvatskoj ili kroz nju? Za ostvarenje ovoga cilja sastavila sam bucket listu, koja vrijedi samo za Hrvatsku. Prije svega moram reći da sam dobro svjesna vlastite sreće koja leži isključivo u meni, a ne negdje drugdje. A ipak me sve vuče "dolje" - u Hrvatsku.

Koliko god bi prepreka imala moja svakodnevica tamo u smislu formalnosti, jezika, infrastrukture, kontakata ili možda zdravlja, sigurna sam da bi mi pružila jednako, ako ne i više, uživanja, nego li ga imam ovdje. Pri tom izostavljam "površne stvari" kao što su sjajni krajolici, prekrasni festivali, neusporedivo more ili slično.

Kad pomislim na svakodnevne aktivnosti poput kupovine, odlaska u poštu ili dogovora u banci, uhvati me lagani poriv nekontrolirane agresije, no istovremeno su takve aktivnosti u svojoj cjelini višestruko ugodnije u Hrvatskoj nego u Njemačkoj. Sve je tamo maleno, jasno, osobno, tiho.

Ništa te ne izbezumljuje, uznemiruje ili ometa kao što to ovdje čine npr. nepotrebni artikli za konzumaciju. Čak i ako su cijene u trgovinama jednako nečuvene, ima nečeg ugodnog u kupovini u maloj trgovini s ograničenim izborom, iako mi jako nedostaju police sa slatkišima; ali više o tome uskoro.

Isto tako, hrvatske su tržnice tako potpuno drugačije, uistinu nešto za razgledavanje, otkrivanje, divljenje - i toliko domaće. Dok kod nas postoje samo kombiji s hranom s rotirajućim i cvrčećim pilićima, uz dva bombastično označena štanda s pripadajućim sezonskim voćem i povrćem, u Hrvatskoj se životinje ponekad mogu kupiti i žive.

Priznajem da mi je draži zamamni miris piletine nego žive stoke, a ipak ima nešto u tome. Vjerojatno cijela atmosfera. Od čavrljanja, ugodnosti prodavača sve do cjenkanja.

Uživanje slobode

Uz male, simpatične dućane i tržnice te sasvim drugačiji shopping ugođaj, večernje šetnje također su na mojoj bucket-listi za Hrvatsku. Kako volim navečer izaći pred prag ili u šetnju, i upijati smirujuću atmosferu na kraju dana.

To je nevjerojatno uzbudljiv luksuz koji si u Njemačkoj nisam dopustila bezbroj godina; s jedne strane jer je zapravo preopasno i jer se bojim, s druge jer mi Nijemci ionako nismo večernji šetači. Nakon posla prilično točno zatvaramo pločnike, nema ni traga osjećaju opuštene dokolice.

Ono što ostaje jest svakodnevna gužva i rad na ulicama. Ovdje možete udahnuti dovoljno toga. U svojim šetnjama Hrvatskom obično se ponašam kao netko tko prvi put u životu doživljava prirodu.

Zastajem kod svakog kamenčića i štapića, divim se svemu što leti, gmiže i skakuće okolo mene te se smiješim očaravajućoj i privlačnoj tišini – sa svim svojim umirujućim šumovima. Osjećaj vožnje automobilom u Hrvatskoj također je vrlo drugačiji, što nas dovodi do sljedeće stavke na mom popisu.

Istina je da imam dojam, ponekad, da mi treba život staviti na kocku, jer mi se katkad čini da ni vozačka dozvola ni poznavanje prometnih pravila u Hrvatskoj nisu prijeko potrebne stvari. Postoje avanturističke "ceste" i čini se gdjekad da ni bicikl ne može proći njima, a da ne govorim o vijugavim cesticama i raznim serpentinama od kojih vam se okreće želudac; ali unatoč tome užitak je voziti hrvatskim krajolikom koji oduzima dah jer pruža neusporediv osjećaj slobode

 

Inače, većina hrvatskih cesta u daleko je boljem stanju od njemačkih, a u Puli sam, primjerice, prvi (i zasad jedini) put vidjela osvijetljene pješačke prijelaze. I dvostruke kružne tokove. Do tada nisam znala da postoje. Nikad ih nisam vidjela, a kamo li vozila na njima.

Tako sam i to prošla, usred svega sam se samo prebacila u uži krug. Zbog čega su mi ostali vozači jako trubili. Pretpostavljam da su htjeli pohvaliti moj uzorni njemački stil vožnje. Ostavite me u toj iluziji, inače se nikad više neću usuditi tamo voziti. Iako je svakako bolje voziti sam nego sjesti u auto s Hrvatom!

Sjećam se putovanja za koje sam bila sigurna da će mi biti posljednje. Gospodin vozač tako je brzo i odvažno jurio sa svojim sumnjivim autom te sam se pitala postoji li u hrvatskoj nešto poput tehničkog pregleda! Suludi manevri pretjecanja, papučice kočnice očito nije imao, dok je glazba gotovo zaglušila moje očajničke molitve. Skoro.

Preživjela sam ipak, hvala Bogu. Ali i u Hrvatskoj sam mogla doživjeti izuzetno uzornog vozača. Kad sam ga začuđeno pitala zašto tako pažljivo vozi, našalio se rekavši mi kako me je samo želio impresionirati. I jurilac je to sigurno želio. Dakle, obojica su na svoj način ostavili trajan dojam na mene.

Dom

Što se mobilnosti tiče, uz moje prilično nespektakularne i možda manje razumljive svakodnevne popisne stavke, tu su još neke luksuznije svakodnevne želje. San bi mi bio putovati i vidjeti sve hrvatske otoke. To uključuje i razne izlete brodom ili trajektom koje jako volim.

Naravno, ne treba zaboraviti ni hrvatski mentalitet koji bi moju malenkost, iako često daleko iscrpljujući od vlastitog, mogao udomiti. U njemu leži moja nada za uravnoteženim odnosom između potrebnog odmora i društva ljubavi. A možda mi se u ovom životu dogodi i malo kičaste morske romantike uz šetnje udvoje uz zalazak sunca. Osjećaj sigurnosti i topline.