Radost u domu Anice Jagić

I pored bremenite i teške povijesti (da uopće ne govorimo o sadašnjosti) koju sa sobom nosi život u BiH, puno je tu i inspirativnih priča. Fascinantne i pomalo nestvarne, a opet duboko ljudski tople, pričaju o povijesti i usudu hrvatskog i katoličkog puka u BiH, kroz živote običnih ljudi. Jedna takva nam dolazi iz Bosanske Posavine. Sredina je kolovoza, a mene put te nedjelje odvodi u Svilaj, u Župu Imena Marijina, nadomak Odžaka. Vrući ljetni dan, plavo nebo bez oblaka, ljepote zelene Posavine i uvijek mi srcu drag odžački kraj. 

U Svilaju, uz rijeku Savu, blizu graničnog prijelaza između Republike Hrvatske i BiH, ovog kolovoza bilo je radosno u domu bake Anice Jagić. Anica je rođena 1937. godine u Gornjem Svilaju, a udala se za pokojnog Bonu Jagića (1931.-2016.) iz Donjeg Svilaja. Anica i Bono su dobili 12 djece. Danas Anica u predsoblju svog doma drži uokvirenu 61 fotografiju unuka i praunuka. Uz to, prošlo i ovo ljeto, za svećenika su zaređena dva njezina unuka. Jedan pastoralno djeluje u Hrvatskoj, drugi u Africi, u Tanzaniji. Sve je to razlog za radosno ozračje u Aničinom domu i te nedjelje. Svetu misu su slavila upravo dvojica njezinih unuka.

Treba bar na kratko podsjetiti i na nekoliko činjenica iz nedavne povijesti. U ratu su srpske snage Svilaj i župnu crkvu, kao i cijeli odžački kraj, opljačkale i sravnile sa zemljom. Nakon Daytona, kada je Odžak pripao Federaciji BiH, vrijedni mještani su se vratili i obnovili gotovo sve. Svilaj je pak široj javnosti najpoznatiji kao najmoderniji granični prijelaz koji preko Save spaja BiH i RH.

Zahvala iz sveg glasa

Nedjelja je i u Župi Imena Marijina svetu misu slavi don Josip Brnjić, u koncelebraciji s rođakom fr. Mariom Ilijom Udovičićem i domaćim župnikom fra Mladenom Jozićem. Don Josip je za svećenika zaređen ove godine, a sin njegove tetke fr. Mario za člana Hrvatske dominikanske provincije prošle godine. Majke su im sestre, a u Svilaju danas živi samo baka Anica i ujak Jurica. Te će nedjelje u svojoj propovijedi don Josip kazati da je jednostavno morao doći proslaviti ''treću'' mladu misu u kraju dragom njegovom srcu. Don Josipova obitelj od rata živi u Njemačkoj i Slavonskom Brodu, dok je fr. Mariova obitelj u Balegovcu, selu nedaleko Odžaka.

Radosna i sretna baka Anica nam kazuje o svom životu. Ne skriva radost zbog svećeničkog poziva unuka Marija i Josipa dok iščekuje ređenje i trećeg, danas još bogoslova Marka.

''Godina imam 86. Živim u Donjem Svilaju. Nekada je kuća bila puna, a danas tu pored mene živi samo jedan sin i njegova obitelj. Imam 12 djece. Sve sam ih othranila i odškolovala. Svi cvatu danas kao ruže rumene.'' - govori nam baka Anica. - ''Posebno sam radosna zbog mojih unuka svećenika. Sve se zbilo brzo. Dođe jednom Josip kod mene s jednim kolegom. Iznijela im krafni, a kad je Josip otišao van, kaže taj njegov prijatelj: 'Bako molite da Josip postane svećenik.' Josip je to čuo i rekao da ne misli poći putem tog poziva. 'Meni je lijepo s ocem raditi.' - rekao je Josip. Ne prođe dugo, a on pođe na mise u Podvinje. I rodio se poziv. Iste je godine i Mario, nakon završenog fakulteta, stupio u dominikance.''

No, tu priča ne završava. - ''Za Petrovo bili kod kćerke i zete u Balegovcu na ručak, a poslije kod sina Jurice na večeri. I tu je zazvonio telefon i kćer Dragica se javila i rekla: 'Imamo prelijepu vijest. Ružica me sad nazvala i rekla da i Marko kreće u bogosloviju.' -  Došla sam kući i zahvaljivala iz sveg glasa Bogu što mi je dao takvu milost da u svojoj velikoj obitelji imam svećenike unuke. Hvala mu na svemu. Bez Boga nema ništa. Samo Bogu mogu zahvaliti na svemu što mi je dao u životu. Sad znam i osjećam da je uvijek bio uz mene. I to stalno ponavljam.''

Baka Anica kaže da su se vratili na zgarište, sve obnovili, ali i da je najljepše u rodnom kraju. Dodaje da joj je uvijek drago kad čuje da se još netko vratio u Svilaj.

Iz Broda put Tanzanije

Josip Brnjić je redovnik Družbe Duha Svetoga pod zaštitom Bezgrešnog Srca Marijina koja djeluje u Hrvatskoj već 42 godine. Kažemo da su nam Božji putovi nedokučivi, a tako je upravo bilo i s don Josipovim pozivom. Svoj svećenički put ovaj mladić je gradio u Tanzaniji i Keniji.

''U mladosti uopće nisam ni razmišljao o svećeničkom pozivu. Ta se misao rodila u mojoj 19. godini kada sam već počeo raditi. Na jednom predstavljanju naše Družbe čuo sam riječi, koje je citirao tadašnji studentski kapelan, našeg utemeljitelja Francoisa Libermanna. On je svojim misionarima koji su krenuli put Afrike rekao: 'Budite crnac crncima.' Drugima riječima – budite svakome sve. Tada sam pomislio: Ako ikada budem svećenik, bit ću član Družbe Duha Svetoga – spiritanaca. I tako je počeo moj put formacije – postulatura u Osijeku, dvije godine studija u Đakovu i nakon toga godina pastorala u Tanzaniji i učenje svahili jezika kroz boravak u jednom Masai plemenu. Potom godina šutnje, molitve i rada, zatim godina novicijata u Tanzaniji, a nakon toga tri godine studija teologije u Keniji. Za đakona sam zaređen u Keniji, a ove godine na Petrovo sam u Đakovu zaređen za svećenika.'' – kratko nam opisuje svoj put do svećeništva don Josip.

Motika i čizme

Formacija i boravak u Africi znali su biti zahtjevni i naučili su Josipa cijeniti mnoge nama uobičajene stvari. – ''Tamo sam naučio cijeniti svakodnevne stvari: čistu vodu, zrak, hranu.... Nisam imao mobitela godinu dana i pisao sam rukom puno pisama doma. Imao sam samo motiku i čizme. Kad sam imao probleme i teškoće, kad nisam znao s kim to podijeliti, predao bih to Gospodinu. I to mi je pomoglo da izgradim jedan intimni odnos s Bogom.''

Uskoro don Josip kreće put Tanzanije. - ''Ne znam što me čeka. Idem među plemenske narode, ali vjerujem da će Gospodin sve voditi.'' – kazao nam je ovaj mladi svećenik.

Don Josip ističe i jedan prebitan trenutak iz svog života, odnosno kakvu je ulogu u svemu odigrao i njegov rođak fr. Mario Ilija Udovičić: ''On je živio kod nas tri godine dok je studirao u Slavonskom Brodu. U to sam vrijeme radio. Zajedno smo došli do jedne molitvene zajednice i tu se zapravo rađaju početci našeg svećeničkog poziva. Iste godine odlazimo i u bogosloviju. On u dominikance, ja u moju Družbu. U našoj brojnoj obitelji imamo dva zvanja, a naš rođak Marko trebao bi za tri mjeseca biti zaređen.''

Don Josipova majka Katica Brnjić ističe da je njihov sin uvijek imao podršku obitelji u odluci da pođe putem svećeništva, ali i da ih je oduševila briga i ljubav njegovih prijatelja u Africi. ''Bili smo jako sretni! Dapače, Josipovom odlukom nismo bili uopće previše iznenađeni. Vidjeli smo veliku promjenu u njegovu životu. Vidjeli smo kako je počeo duhovno kvalitetno živjeti - uvijek s Biblijom, duhovni napredak kroz zajednicu, redoviti molitveni život, mlade iz njegove blizini okrenute Bogu… Kad je rekao da želi biti misionar kazali smo da su i ovdje velike potrebe. Rekao je da osjeća da je Božji poziv da ide u Afriku. Podržali smo tu njegovu odluku. Išli smo i sami nekoliko puta u Afriku. Bilo nam je tamo predivno. Ljudi su nas tako srdačno prihvatili i vidjeli smo koliko vole našeg sina. Rekli su Josipu: 'Mi smo jedna sretna, proširena obitelj sada kada smo upoznali i tvoju obitelj.' Doživjeli smo u tim posjetima bogatstvo Crkve... Bog je zaista velik i proslavlja se, ne samo kroz Josipa, već kroz tolike svećenike, vjernike, zajednice, kroz svakog čovjeka koga smo upoznali.''

Svećenik ili odbojkaš?

Fr. Mario Ilija Udovičić je iz Balegovca kraj Odžaka - nesuđeni odbojkaš, a danas dominikanac. Sa svojim rođakom don Josipom zajedno je ''krčio'' put svom pozivu tijekom studija agronomije u Slavonskom Brodu.

''Dolazim iz katoličke obitelji gdje se uvijek njegovala molitva i odlazak na misu. Kao dječak sam govorio da ću postati svećenik. I to je mojoj obitelji bilo simpatično. No, život je jurio, a ja sam se našao u drugim planovima. Moj otac je bio odbojkaš pa sam i ja krenuo igrati odbojku. Pomislio sam da je to moj profesionalni poziv. No, ta dva poziva nisu mogla ići zajedno. Tek upisom na Agronomski fakultet u Slavonskom Brodu počeo sam ponovno razmišljati o duhovnom pozivu. Rekao sam pokušat ću, pa što bude. Posavjetovao sam se sa svojim župnikom. Znao sam da želim postati redovnik. Nisam znao koji red. On mi je preporučio dominikance. Malo sam čitao o njima i svidjele su mi se njihova karizma i poslanje. Otišao sam na deset dana kod njih i vidio sam da je to to.''

Gospodin uvijek nađe način koga i kada će nekoga pozvati za radnika u svom vinogradu kaže fr. Mario - ''Nađe način kada pristupiti i koga pozvati. Trebamo znati da nikada nije kasno za duhovni poziv. Ne mora to biti od malog sjemeništa. Izabere on i ozbiljne ljude. Tu se pak vidi i zrelost poziva. Nakon svijeta, koji im nije ispunio srca i ostvario želje, otkrivaju duhovni poziv, gdje se posvete Gospodinu i navještaju Radosne riječi.''

Župa Imena Marijina u Svilaju 12. rujna proslavit će 150 godina svog postojanja, a tog dana će vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić posvetiti i novu župnu crkvu. Župnik fra Mladen Jozić i ovogodišnju dijamantnu misu te mladu misu don Josipa smješta u pripravu za ovaj veliki dan. Priprava će trajati i na duhovnom i na kulturnom planu.

Fra Mladen kroz samo jedan podatak ističe stanje župe Svilaj prije rata i danas. – ''Prije rata ova župa je brojila 5560 vjernika, danas 521 - imenom i prezimenom popisane župljane prigodom zadnjeg popisa obavljenog prilikom blagoslova domova za Božić. Povratnička je ovo župa. Kad samo jednu stvar pomaknemo u našoj kući, dogode se velike promjene. Ovdje je pomaknuto bilo sve. Ljudi protjerani, domovi porušeni. Realno, dosta se toga uradilo, možda i iznad očekivanja. Sve je trebalo podići iz pepela. Ja sam sretan i Bogu zahvalan na svojim župljanima. Žrtvovali su se te pored obnove svojih domova dali sve što su mogli da se i crkva dovede u jedno pristojno stanje.''

Župa Svilaj stoji ponosito uz Savu, na vratima BiH. A nedaleko župne crkve je dom bake Anice Jagić. Radosno promatra svoju djecu, unuke i praunuke. Ispraća goste. I uskoro očekuje dan kada će i treći unuk postati katolički svećenik.