Glas Hrvatske

16:00 / 11.04.2022.

Autor:

Ništa mu se sakrit ne da

Most preko Usore - Komušina,  prema svetištu Gospe Kondžilske

Most preko Usore - Komušina, prema svetištu Gospe Kondžilske

Foto: Tatjana Rau / HRT

Rado obilazim sve hrvatske krajeve u BiH, a osobito one koji su u zadnjem ratu teško poharani i gdje su ostali samo ''ostaci ostataka'' od prijeratnog hrvatskog puka. To je znak moje skromne, ljudske podrške tim hrabrim ljudima od kojih nemali broj i danas živi u teškim uvjetima. I redovito svaki od tih posjeta započne od župne crkve. Put me je 3. travnja poveo u drevno Marijansko svetište Komušinu (Kondžilo) koje se nalazi uz rijeku Usoru, kod Teslića, na području Republike Srpske.

Nisam sam. Putujem s kolegicom s HRT-a. Prvi je put u tim krajevima. Bosnu i Hercegovinu novinarski dugo prati, a svaki novi dolazak joj donosi još bolji uvid u tu tako ''složenu i kompleksnu zemlju''. Itinerar za tu nedjelju predviđao je posjet i razgovor s komušanskim župnikom, povratnicima te odlazak na zavjetno brdo Kondžilo. No, sreli smo vrhbosanskog nadbiskupa Tomu Vukšića koji nas je pozvao da pođemo na misu u 11 sati u obližnji Teslić jer tamošnja župa sv. Josipa slavi 100. obljetnicu svoga postojanja.


Teška i bremenita povijest


Tako se i zbilo. Kasnimo koju minutu i ulazimo u crkvu ispunjenu vjernicima. I tu mi naviru sjećanja. Početkom studenoga 1993. godine posjetio sam Teslić. Katolička crkva u središtu toga grada bila je u ljeto 1992. godine sravnjena sa zemljom, a na njezinom mjestu posijana trava. Jedino su se na nogostupu vidjeli tragovi teške mehanizacije. Fotografiranje je bilo zabranjeno. Stigao sam iz Žepča s nekolicinom pripadnika 111xp brigade koji su dobili dopuštenje da uz Dušni dan obiđu katolička groblja na području Komušine. Pratila nas je vojna policija bosanskih Srba. Dočekao nas je pokojni mons. Petar Tunjić koji je hrabro ostao tijekom cijelog rata u Tesliću i dijelio usud svojih vjernika. Preživio je tešku torturu koja je sigurno doprinijela njegovoj preranoj smrti. Malo nam je što mogao reći tom prigodom. Samo nekolicina najhrabrijih vjernika znala bi navratiti do kapele u župnoj kući gdje je tada slavljena misa. A da je silno prepatio, mogli ste iščitati s lica i iz pogleda tog jednostavnog i srčanog svećenika. Ostavili smo mu neke prehrambene namirnice, a on nas je upozorio da se nada da među hranom nema bilo što drugo jer će sigurno uslijediti pretres župne kuće. Zar treba uopće napomenuti da su i preostale tri župne crkve (Bežlja, Donja i Gornja Komušina) u tesličkoj općini bile minirane i srušene, kao i nekoliko kapela… Jedino nije srušena mala drvena kapela na zavjetnom brdu Kondžilu. Kažu da je neka tamošnja vidovnjakinja prorekla da će teslićke Srbe snaći strašna nesreća ako poruše kapelu na Kondžilu.


Puno je vremena prošlo od tog nadnevka. Crkva u Tesliću ponovno je sagrađena 2002., posvećena 2008. godine. To je grad koji svoje utemeljenje i razvoj, kao i mnoga druga mjesta u BiH, duguje Austro-Ugarskoj Monarhiji. Tijekom XX. stoljeća doživljava ubrzanu industrijalizaciju, a na rubu grada niče i veliki kompleks ljekovitih toplica - Banja Vrućica. Po popisu iz 1991. godine na području te površinski velike općine živjelo je 9.930 Hrvata, 33.316 Srba i 12.875 Bošnjaka... U samoj teslićkoj župi svoj dom je imalo 2.950 Hrvata katolika. Zadnji popis iz 2013. godine pokazuje da u toj općini živi 1.442 Hrvata, 29.041 Srba, 7.184 Bošnjaka... No, većina tih brojeva je ipak nerealna i manje je stanovnika iz reda sva tri naroda u odnosu na službeni popis. U Tesliću, prema župnim podacima, danas živi jedva 250 Hrvata.


Povijest teslićke župe u nekoliko rečenica propovijedi jasno je sažeo nadbiskup Vukšić. Pozvao je na molitvu da predstojeće vrijeme bude bolje od protekloga i nastavak 21. stoljeća mirniji od prošloga stoljeća, obilježenog ratovima i progonima. Posebno je potaknuo vjernike da se mole za pokojne članove te župne zajednice kojima je nasilno oduzet život: ''Kad govorimo o onima kojih više nema, sjećamo se i nekadašnje župne crkve svetoga Josipa koju je ''ubila'' zla ruka 1992. godine, točno na šezdesetu godišnjicu od početka njezine gradnje (1932.). I budući da je više nema, ne može ove godine obilježiti svoju devedesetu obljetnicu. Stoga je danas, naravno, prigoda podsjetiti da je, uz stotu obljetnicu župne zajednice, ovo i dvadeseta godišnjica od početka gradnje sadašnje župne crkve. Također je ovo vrlo prikladna prigoda da njoj i svim vjernicima koji se u njoj okupljaju na molitvu, zaželimo da nikada više ne budu svjedoci sličnih stradanja, niti žrtve ljudske zlobe. I jednako to želimo svim drugim ljudima i svim njihovim molitvenim prostorima bez obzira koju vjeru u njima ispovijedali. A zvonik ove župne crkve, koji kao ispruženi prst upire u nebo, podsjeća da tamo negdje ima jedno oko što uvijek gleda i kojemu se ništa sakrit ne da.''


Svoj na svome


Sadašnji teslićki župnik Ivan Ravlić aktivan je na pastoralnom polju, a uvelike sudjeluje i u humanitarnom radu, osobito kroz pomoć invalidnim osobama iz reda sva tri naroda. Sam će nam reći da je otvoren ekumenizmu, ali da odgovora s druge strane nema. ''Povijest ove katoličke župe je, kad se podvuče crta ispod prošlih 100 godina, bila iznimno teška. Danas je župa spala na 250 ili čak 230 vjernika. Djece nema, mladih nema, a raseljeni teslićki Hrvati danas žive u Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Austriji i Italiji.'' Don Ravlić kaže da rijetko navraćaju jer je ''ovo za njih izgubljena stvar''. Dodaje da povratka više nema, da iz Teslića odlaze i Srbi i Bošnjaci, a od Hrvata nema više tko ni otići jer su ostali samo stariji. Apsolutno je nezadovoljan djelovanjem svih političkih centra moći.


Dopredsjednik RS-a iz reda hrvatskoga naroda Josip Jerković nazočio je ovom događaju. ''Hrvati dijele sudbinu svih stanovnika Repubiblike Srpske i BiH. Treba im pomoći i omogućiti dostojan povratak i ostanak. Problem su prije svega radna mjesta. Na ovim prostorima, Hrvatima još nije omogućeno, prema Aneksu 3 Daytonskog sporazuma, zapošljavanje u institucijama RS-a po popisu stanovništva.'' Jerković ipak ističe da je uspjeh za Hrvate što imaju legitimnog dopredsjednika entiteta, ravnatelja jednog entitetskog tajništva, ministra, većinu u Vijeću naroda RS-a u Klubu Hrvata… Dodao je da ima još preko tri tisuće zahtjeva za obnovom kuća na području Republike Srpske, ali sredstava i donatora nema.


Sa župljankama Mandom Lazarević i Ivkom Pratljačić razgovaramo poslije mise. Manda je cijelo vrijeme rata ostala u Tesliću. Od 1975. živi u tom gradu. Muž je preminuo prije nekoliko godina. ''Dvoje djece živi u Hrvatskoj, jedno u Njemačkoj. Dobro je. Živi se kako se može. Kao i svugdje u BiH. Svaki dan sam u crkvi, pomažem svećeniku koliko god mogu.''


Ivka Pratljačić je povratnica. Do 1995. godine s obitelji je živjela u Tesliću, a zatim je protjerana. Nakon muževe smrti se vratila iz Drvara u Teslić. ''Svoj na svome je najljepše. Vraćena mi je imovina, a kuću mi je obnovila Vlada Republike Hrvatske. Dvoje djece živi u Hrvatskoj, a jedno u Njemačkoj. Presretna sam baka osam unučića. Dolazim na misu kad god mogu, a usput, dok pješačim do crkve, nekih pola sata, molim za cijeli svijet'', kazuje Ivka.


Odlazimo iz Teslića s još jednom tužnom pričom o usudu hrvatskoga puka u gornjem toku rijeke Usore. Ali, nek ostane zabilježena u ovoj crtici, jer tko zna kad će ponovno netko iz hrvatskih medija svratiti u Teslić.


Podsjetimo, na području današnje Republike Srpske prije rata, 1991. godine, živjelo je prema procjenama oko 153.000 Hrvata (istina, spominje se i brojka od 220.000), a danas ih je prema rezultatima popisa stanovništva iz 2013., koje je objavila Agencija za statistiku RS-a, tek 26.509 ili malo više od 17,3% od predratnog broja. Udio Hrvata u ukupnom broju stanovnika tog entiteta (1.170.342) je nešto malo manji od 2,3%. U stvarnosti, te katastrofalne brojke još su i puno gore. Često se može čuti da danas na tom prostoru živi tek oko 12.000 Hrvata.


Na povratku prema brdu Kondžilu kroz Bežlju, Studence, Slatinu, Komušinu… vide se i mali tragovi nade. Mnoge su obiteljske kuće tamošnjih Hrvata obnovljene. Istina, rolete su na većini njihovih prozora spuštene. Neki od tih stanovnika spremaju se bar dio umirovljeničkih dana provesti u rodnom kraju, a veliki dio ih se okuplja na svetkovinu Velike Gospe.


Svetište Gospe Komušanske (Kondžilske) ni rat nije zatro. Ako vas put nanese 14. ili 15. kolovoza u Komušinu, ostat ćete zapanjeni rijekom vjernika koja se tu slije. Komušanski župnik i upravitelj svetišta don Boris Salepić kaže da se okupi i do 30.000 vjernika s raznih strana svijeta. Barem tada, za tih ljetnih dana, život procvjeta u komušanskom kraju kao nekad, posredno ohrabrujući i današnje preostale Hrvate u Tesliću. Dok ''ono oko gleda, kojem se ništa sakrit ne da…''.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!