Heroji iz sjene

Svoj su život darovali za druge. U potpunosti. Otisnuli su se iz svoje domovine među nepoznate i uglavnom vrlo siromašne ljude i narode. Daju sve od sebe spašavajući ih od duhovne i materijalne bijede. Podižu bolnice, đačke domove, škole, otvaraju sirotišta, rade na opismenjavanju, zbrinjavaju napuštene, grade vodovode, male hidroelektrane, podučavaju poljodjeljstvu… Nitko od njih ne zbraja, ali spasili su stotine tisuća života. A javnost za njih jedva da zna. Heroji su to iz duboke sjene. To su hrvatski misionari i misionarke razasuti diljem svijeta.

Pošli su navijestiti Radosnu vijest i pobjedu Isusa Krista nad smrću u daleke kutke svijeta, među ljude i narode koji ne uživaju u blagodatima modernog vremena, ali u isto vrijeme čine sve da im olakšaju teške uvjete života. Napomenimo, velik dio njih oboli i od bolesti koje haraju tim krajevima. Neki su svoje djelovanje, svoje sebedarje, platili i vlastitim životom.

Oni su istinski ponos i dika hrvatskoga naroda. S njima bi trebali često započinjati dnevnici i ''udarne'' emisije svih medija ili članci raznih portala. Istina, posljednjih godina možemo ih povremeno vidjeti i čuti u medijima, ponajviše stoga što je stasao jedan novi naraštaj misionara i misionarki koji se dobro služi i društvenim mrežama. No, ipak je to njihovo pojavljivanje na mainstream medijima obično prigodničarsko te njihova sustavnog praćenja nema. Nažalost živimo u vremenu površnosti, konzumerizma i senzacionalističkog žutila. Sve se to zrcali i u svijetu medija. Priče o tim istinskim herojima ne uklapaju se u postavljene medijske sheme i okvire.

Oni daju sve za druge

Tu nema mjesta za, recimo, časne sestre u Beninu, jednoj od najsiromašnijih država svijeta, koje preko 30 godina čine nevjerojatna djela i doslovce su spasile tisuće života napuštene i odbačene (obično bolesne) djece. Ni za 81-nogodišnjeg misionara koji i dalje vrijedno djeluje u Ruandi. Ni za mladog misionara kojemu je novi dom postala amazonska prašuma… Nama se u elitnim terminima serviraju priče o ''obleki'', modnim izričajima, skandalima poznatih i polupoznatih pjevača i pjevačica, brojni reality programi, neiskreni monolozi političara, pljačke, ubojstva… Za istinske heroje, za prave poticajne životne priče, za animiranje na činjenje dobra, eh, za to nema ni elitnih, pa skoro ni sporednih minuta. To je naša tužna medijska istina, uz rijetke iznimke.

No, njihovo djelovanje ipak ne ostaje skriveno. Susrećemo ih tijekom njihova boravka u domovini, obično svake treće godine. Mi koji odlazimo u crkvu imamo ih priliku čuti kako svjedoče u našim župama. O njihovom djelovanju dosta toga možemo saznati i preko katoličkih medija. Tu posebno treba istaknuti misijski mjesečnik Radosnu vijest koja od 1972. godine na svojim stranicama donosi članke posvećene životu hrvatskih misionara.

Neki od tih misionara su doslovce sve dali za druge. Prisjetimo se samo s. Lukrecije Mamić koju su pljačkaši ubili 27. studenog 2011. godine u misiji Kiremba, u Burundiju. Ili fra Vjeke Ćurića koji je kao jedan od rijetkih bijelaca ostao u paklu genocida u Ruandi pomagati svim potrebitima. Taj ''afrički Schindler'', kako ga vole nazivati, ubijen je 31. siječnja 1998. u glavnom gradu Ruande, Kigaliju.

Tako, čak i u ovo uskrsno vrijeme, možemo čuti i pročitati na stotine članaka protiv Katoličke crkve, nekih njenih članova, dokazanih ili tek insinuiranih prijestupa i zločina. Apsolutno sam za to da se svaki zločin kazni, da se sve nečistoće i u Crkvi iznesu na vidjelo, ali se zalažem i za to da se isto pristupa i svima ostalima - bili oni uglednici iz društvenog, sportskog i političkog života ili pak pripadnici drugih religijskih zajednica. No, to očito danas u svijetu medija nije tako. I onda ta apsolutna manjina u Crkvi zasjeni u potpunosti djelovanja, javnosti često nevidljivih, heroja iz sjene.

Na stranicama Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela Bosne i Hercegovine - missio.ba, nalazimo popis od preko 80 svećenika, redovnika i redovnica koji kao misionari Crkve u Hrvata djeluju na raznim stranama svijeta. U Africi hrvatski misionari i misionarke djeluju u Beninu (3), Gani (1), Demokratskoj Republici Kongo (11), Kamerunu (2), Keniji (1), Madagaskaru (2), Nigeriji (2), Ruandi (3), Tanzaniji (7), Ugandi (4), Zambiji (1) i Etiopiji (1). U Južnoj Americi u Argentini (11), Boliviji (2), Brazilu (4), Čileu (2), Ekvadoru (4), Peruu (2) i Venezueli (1). Na prostoru Srednje Amerike u Antigvi i Barbudi (1), na Haitiju (3) i Nikaragvi (1). U Oceaniji, na Salomonskim otocima (4). I Europa ima veliku potrebu misionarskog poslanja pa su tako hrvatski misionari prisutni u Albaniji (6), Bugarskoj (4), na Kosovu (2), Islandu (1) i u Rusiji (2). Svakako treba spomenuti i volontere te laike misionare, koji zadnja dva desetljeća postaju također vidljivi na tom polju djelovanja.

Prijateljstvo koje širom otvara vrata života

I ono što me posebno nadahnjuje je činjenica da nisam susreo tužnog misionara ili misionarku. Uvijek su vedri, nasmijani i optimistični. A razloga za takvo raspoloženje, kada bi gledali samo u svjetlu objektivnih činjenica, i nemaju baš mnogo. Žive među siromasima, bolesnima, napuštenima… Često nemaju puno više od njih. Ne prate ih novinari, ne dobivaju nagrade, nemaju zaklada koje stoje iza njih…

No, oni idu svojim misionarskim putem nošeni duhom koji mnogi obični ljudi uopće ne poznaju. I zanimljivo: iako žive u nesigurnosti i od milodara dobrih ljudi, jedino što će od vjernika zatražiti je da ih prate molitvom. Naravno, ako tko želi i materijalno pomoći, silno su zahvalni.

Imam poznanika, sada svećenika u mirovini, koji je u misijama proveo osam godina. Poslije se teško razbolio (malarija…) i morao se vratiti u BiH. Pred kraj aktivne službe djelovao je u jednoj porušenoj i prognaničkoj župi na području Republike Srpske, u kojoj je živjelo tek nekoliko desetaka starijih povratnika. Živo je vrlo asketski. Slučajno sam od jednog njegovog prijatelja čuo da je mjesečno imao primanja od oko 350 eura. I od tog iznosa on je trećinu redovito izdvajao za misije…

Puno dobra ti ljudi čine djelujući među najpotrebnijim i najsiromašnijim pukom. I uz sve to pronose glas i o hrvatskom narodu. A mediji za njih, uglavnom, nemaju ni interesa, ni prostora. Ali oni se na to ne osvrću. I dok ovo čitate, oni na raznim stranama svijeta spašavaju ljude od duhovne i materijalne bijede.

Ponosan sam, moram to kazati, što njih šestero dolaze iz mog žepačkog kraja, i što je dvoje mojih prezimenjaka i rođaka. Iz Žepča (župa Osova) je bio i pokojni fra Vjeko Ćurić. Mislim da ni jedan drugi kraj u hrvatskom narodu nema toliko aktivnih misionara i misionarki. Uvijek mi je lijepo susresti ih, čuti poneku priču iz njihova života.

Nasmijem se u sebi kad uhvatim poneki njihov začuđeni pogled dok razgovaraju s nama. Ipak smo mi stanovnici Zapada - prečesto okrenuti materijalnim stvarima, a oni stanovnici zemalja Juga – zemalja siromaštva, ali i zemalja nade i bezbrižnosti. Naša promišljanja i naše takozvane ''brige'' ponekad ih začude, možda i natjeraju na smijeh. Isto tako većini ljudi u Domovini ostaje zagonetan njihov poziv i misionarski način života. Očito je da sreća i radost ne stanuju u punom džepu, već u punom srcu.

Na kraju, njihova svjedočanstva dirnuti će mnoge. Upravo kroz pomoć običnih, malih ljudi, vjernika, oni čine mnoga značajna djela u svojim misijama. Vrijedni, radosni, neprimjetni… Naši heroji iz sjene.

Čini mi se da se upravo u njihovim životima ponajbolje ispunjavaju riječi blagopokojnog pape Benedikta XVI.: ''Ako pustimo Krista u svoj život, ne gubimo ništa, ništa, apsolutno ništa od onoga što život čini slobodnim, lijepim i velikim. Ne! Samo u tome prijateljstvu širom se otvaraju vrata života. Samo u tome prijateljstvu istinski se otkriva veliki potencijal ljudskoga postojanja. Samo u tome prijateljstvu doživljavamo ljepotu i oslobođenje…''