Glas Hrvatske

15:26 / 27.04.2022.

Autor:

Djela, a ne riječi

Ilustracija

Ilustracija

Foto: kolaž / Pixabay

Jedna od najpogubnijih stvari koja prijeti opstanku BiH je laž koja se udomaćila u politici. Laž je postala sredstvo političke borbe namijenjena prije svega za „izvoz“, ali su je zato itekako svjesni svi sudionici političke scene u BiH te stanovnici zemlje.

Upravo ta činjenica izaziva veliko nepovjerenje između tri konstitutivna naroda u BiH. To me podsjetilo na jednu od konstatacija velike njemačke filozofkinje iz prošlog stoljeća Hannah Arendt: „Politika je povlašteno područje laži. To znamo i to ne treba dalje objašnjavati. Istinoljubivost se nikad nije ubrajala u političke vrline.“ Njezine riječi plodno tlo itekako pronalaze na primjeru BiH.


U političkoj areni BiH danas je najglasnija laž da je spas za BiH da postane građanski uređena država. Nju vrlo agresivno zastupa sva bošnjačka tj. sarajevska „čaršijska politika“. Iza nje se krije dobro znana priča o pokušaju da brojniji narod zavlada prvo jednim entitetom, a u bliskoj budućnosti i cijelom zemljom, dakle nad druga dva naroda. Vrlo slična priča iz bivše Jugoslavije i pozicije srpskog naroda. Ishod te priče očito su zaboravili bošnjački političari. Ipak, nekim se neupućenim političarima na Zapadu taj „građanski“ koncept može činiti pravičan. Uz to, u nemoći da ovladaju BiH, oni neprestano zahtijevaju međunarodne intervencije i uvođenje sankcija.


Politički predstavnici srpskog naroda u BiH žele što komotniju poziciju u BiH i vjerojatno bi im odgovarala i šira samouprava entiteta Republika Srpska u okviru BiH, ali i pridruživanje Srbiji. Također, sve priče o jednakopravnosti druga dva naroda u tom entitetu ne drže vodu, a možda najopasnija laž za srpski narod u BiH je ona vezana uz povijest i istinu o proteklom ratu (kao što je već slučaj s II. svjetskim ratom) na tlu BiH. Ne zaboravimo, u BiH svaki narod ima svoju povijest i svoju istinu. Za srpski narod tu leži najveći izazov jer se ne žele suočiti s objektivnim i potvrđenim činjenicama. I sadašnji geopolitički trenutak, odnosno ruska invazija na Ukrajinu, ne ide im nikako na ruku te se i tu nastoji postići neprirodni balans koji se zalaže za europski, ali ne i NATO put BiH.


Hrvatski politički dužnosnici su najodmjereniji u svojim izjavama vjerojatno zbog najslabijeg ustavno-pravnog i političkog položaja hrvatskog naroda u BiH. Negativno političko iskustvo života u zajedničkom entitetu s Bošnjacima, nepravedni odnos međunarodnih visokih predstavnika i raznih drugih dužnosnika, nametanje političkih predstavnika Hrvatima od strane bošnjačke politike, dugogodišnji izostanak podrške Republike Hrvatske (koji će vidljivi zaokret nakon 2000. godine dobiti tek s Vladama nakon 2011. kojima su na čelu Zoran Milanović i Andrej Plenković, odnosno predsjednicima Kolindom Grabar-Kitarović i Zoranom Milanovićem). To su samo neki od razloga te duge političke šutnje. Ono što priželjkuje većina Hrvata bila bi teritorijalno-administrativna jedinica u diskontinuitetu s hrvatskom većinom (primjeri Belgije i Švicarske), ali i to se danas tek bojažljivo prozbori. Isto tako, gotovo se ne spominje činjenica da su nekada većinska hrvatska područja na području Bosanske Posavine, danas u entitetu RS, izgubljena, i da se na njih ne računa.


Rezultat svega toga je izostanak iskrenih razgovora i mogućnosti uspostave održive države Bosne i Hercegovine.


Riječi su jedno, djela drugo


Politologija u slučaju država poput BiH kao put izgradnje i obnove zemlje prepoznaje ulogu konsocijacijske demokracije. To bi, pojednostavljeno rečeno, značio dogovor političkih elita tri naroda, ali za tim nema želje, osobito političkog Sarajeva. BiH je i danas, 27 godina nakon potpisivanja Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma, podijeljeno društvo i vrlo nestabilna država pod patronatom, prije svega, Zapadnih sila.


A kao primjer svega navedenog izdvojit ćemo jedno sučeljavanje u veljači ove godine na Federalnoj televiziji (koja se smatra medijem koji vrlo radikalno zastupa bošnjačku politiku). U emisiji ''Odgovorite ljudima'' gostovali su Ramiz Salkić (SDA), Slaven Raguž (HRS), Aleksandar Glavaš (DNS), Dževad Adžem (DF).


Burna emisija ispunjena stalnim upadicama i svađama, neočekivano je najzanimljiviji dio imala na svom svršetku. Predsjednik Hrvatske republikanske stranke Slaven Raguž, nakon što je skoro sat vremena slušao niz optužbi na račun Hrvata od strane predstavnika SDA i DF-a, pred sam kraj emisije rekao je da bi rado nešto pročitao, da vidi hoće li se kolege s njime složiti. - „Mi inzistiramo da se u središte političkog sustava stavi čovjek i građanin, a ne pripadnik pojedine nacionalnosti. Slobode i prava čovjeka i građanina koji može sudjelovati u političkom životu ravnopravno bez obzira na razlike u pogledu nacionalnosti, vjere, profesije ili bilo kakve druge…su osnovica za razvoj jedne demokratske i moderne europske zemlje.“ - pročitao je Raguž, dok je jedan od vodećih ljudi DF-a Dževad Adžem rekao kako je to upravo politika njegove stranke i građanski koncept koji zastupaju, a Ramiz Salkić iz SDA je to isto potvrdio i za svoju stranku.


„Ovo vam je rekao Slobodan Milošević 1989. u svome govoru i upravo ste se složili s tim.“ - nastavio je Raguž i tako poručio da u onom što rade ove dvije stranke danas, zajedno sa svojim istomišljenicima, nema nikakve razlike u odnosu na ono što je prije 30 i više godina radio Slobodan Milošević. Kad se laže i misli nanijeti nepravda drugima, riječi su obično jedno, a stvarni postupci i ciljevi nešto sasvim drugo. Taj kratki ulomak iz emisije postao je ''pravi hit'' na društvenim mrežama među Hrvatima u BiH, ali i potpuno prešućen među Bošnjacima. Kako to biva u BiH.


Predsjednik SDA Bakir Izetbegović, kojemu su usta puna građanske Bosne i Hercegovine, a posebno kad se radi o Federaciji BiH, prije nekoliko dana ipak iskreno je pokazao kako on uistinu vidi i doživljava BiH. Izetbegović je gostovao na televiziji Hayat gdje je izjavio: „Vezivno tkivo Bosne i Hercegovine su Bošnjaci, da nema Bošnjaka ne znam do kad bi Bosna potrajala, a vezivno tkivno unutar Bošnjaka je vjera. I dokle god su pune džamije mladih ljudi, i dokle god stotine tisuća ljudi posti dragovoljno, noću se dižu… ja nisam zabrinut za ovu zemlju”. Ova skandalozna izjava ipak ima nešto pozitivno - ona pokazuje kako uistinu diše i razmišlja bošnjačka politika, oličena u liku i djelu Bakira Izetbegovića.


Nakon te izjave moralo je reagirati čak i veleposlanstvo SAD u BiH koje je priopćilo da su vezivno tkivo BiH ljudi koji žive u toj državi i bore se da izgrade bolju budućnost za sebe i svoje obitelji. „To su Bošnjaci. To su Hrvati. To su Srbi. To su ‘ostali’. Svi su oni građani BiH.“


Povijest, optimizam i iskrenost


Milorad Dodik, čelnik SNSD-a, ima pak velikih problema s povijesnim istinama i lažima, no to se u srpskom narodu gotovo ni ne zamjećuje. Primjer toga je otvorenje studentskog doma na Palama 2016. godine koji je nosio ime ratnog zločinca Radovana Karadžića. To se zbilo samo četiri dana prije nego će Karadžiću u Haagu biti izrečena prvostupanjska presuda (Karadžić je 2019. osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu zbog ratnih zločina). Dodik je ničim izazvan sam predložio ime, a potom i svečano otvorio dom veličajući time osobu koja je označena kao ona koja je u nesreću zavila tolike obitelji diljem BiH. Ploča će ipak biti uklonjena u prosincu 2020. godine nakon žestokog pritiska međunarodne zajednice, ali taj čin će ga u očima mnogih pripadnika druga dva naroda staviti gotovo u istu razinu s nekadašnjim prvim čovjekom Srba tijekom rata u BiH. Slično je i s Dodikovim upornim nijekanjem genocida u Srebrenici ili laži izrečenih o broju žrtava Jasenovca.


Za predsjednika najjače hrvatske stranke u BiH Dragana Čovića problem je silni optimizam koji je sijao bez realnog pokrića. Recimo, 2016. godine u pogledu članstva BiH EU (predaja aplikacije BiH za članstvo u Europskoj uniji i očekivanje pozitivnog odgovora najdalje za koji mjesec). Tu je i optimizam oko dogovora čelnika tri naroda o više značajnih pitanja za zemlju koji bi se redovito na kraju pokazao promašenim. Slično je i s obećanjima o popravljanu položaja hrvatskog naroda. Kao primjer svega toga se može uzeti i polaganje velike nade u Mostarski sporazum iz lipnja 2020. o izborima u Mostaru i BiH (supotpisnik Izetbegović će kasnije nonšalantno izjaviti da je odmah znao da je taj dogovor na razini BiH neprovediv, ali ga je ipak potpisao). „Moj optimizam je potrošen“, ipak će reći i sam Čović na kraju Neumskih pregovora 30. siječnja ove godine. Višegodišnji optimizam bez pokrića brzo bi dokrajčio mnoge čelnike, ali zbog specifičnog položaja Hrvata u BiH, gdje su gotovo prisiljeni glasati za samo jednu političku opciju, to se nije zbilo u Čovićevu slučaju.


BiH je vrlo kompleksna zemlja u kojoj žive tri naroda, obitavaju i tri različite kulture. I sva tri naroda, odnosno njihova većina, vide i žele različitu budućnost zemlje skrojene u Daytonu. To je ključni izvor današnjih nesuglasica. Na okupu je drži samo međunarodna zajednica. Jedini izlaz iz te pat pozicije je iskren, otvoren i ozbiljan dogovor domaćih političkih predstavnika. Ponovit ću: iskren, otvoren i ozbiljan dogovor!


I opet mi se nameće jedan citat. Ovaj put Kantov, koji kaže da se čovjek koji laže „odriče svoje osobnosti i nije sam čovjek, nego tek njegova varljiva pojava.“ To vrijedi za svaku osobu, svako zanimanje i svako podneblje. Pa i politiku. Istina jedina oslobađa i spašava. Samo s njom možemo naprijed.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!