(Foto: Cody McClain/Glas Hrvatske) (Foto: Cody McClain/Glas Hrvatske)

Ovoga tjedna doma smo imali tulum za Noć vještica, kao i prošle godine, za nekoliko prijatelja moje kćeri i za njihove roditelje. Halloween je američka tradicija koju stvarno želim prenijeti na svoje dijete. Ove godine, moja supruga ustrajala je na tome da se povijest ne smije ponoviti. Najstrašnija stvar koja joj se dogodila prošle godine u Noći vještica bila je to što smo posljednjih pet minuta tuluma ostali bez pića!

Čini se da nema većeg grijeha u Hrvatskoj nego iscrpiti sve zalihe dok ste u ulozi domaćina. Takva pojava ulazi u kategoriju crvenog upozorenja. Dogodilo se da smo na lanjskom tulumu ostali bez pića oko 22.30 sati (ne zaboravite da je to primarno bila zabava za šestogodišnjake) pa je moja žena učinila razumnu stvar i otrčala po još. Dok se ona vratila, gosti su se razišli.

Dosta?

Dakle, ove godine u trgovačkom centru kupili smo dva paketa piva (48 limenki), plus još 10 limenki sa strane, što znači da smo se za dječji tulum opskrbili sa 58 piva. Znali smo koliko djece dolazi, ali nismo bili načisto oko broja roditelja. Hoće li ostati i mama i tata, hoće li netko otići i vratiti se? Tko bi znao. A kad spojite gostoprimstvo i neizvjesnost: može se dogoditi da neizvjesnost nabuja izvan svih granica i posve obuzme domaćina.

Nikad dosta?

Na dan tuluma moja žena ocijenila je da to što imamo ipak nije dovoljno i savjetovala mi da kupim još (mislim da je do tog zaključka došla u razgovoru sa susjedima, pa eto, hvala ekipa). Zbog toga sam prošetao do obližnjeg dućana i kupio 20 piva. Ništa drugo, samo 20 piva. 

Dok sam ih trpao u ruksak, na leđima sam osjetio poglede. Jedan pogled, prilično zbunjen, uputila mi je jedna mlada dama, vjerojatno studentica. Po njezinom nabranom čelu vidio sam da mi ne može odrediti godine, da nije sigurna jesam li nekakav dvadesetogodišnji kuler spreman za dobar provod ili samo patetični lik u svojim tridesetima koji se trudi dobro provesti. Jer, budimo pošteni, društvenu prihvatljivost trpanja piva u ruksak u supermarketu uvelike određuju godine kupca.

Ima još

Čekajte, to nije sve! Trebalo nam je još pića. Tako da sam zajedno s kćeri, nakon što sam je pokupio iz škole, otišao u drugi kvartovski dućan i kupio još 12 piva. I kutiju kolačića. Na blagajni s djetetom i košarom u kojoj su samo kolačići i hrpa piva, nekako u vrijeme večere... opet me ošinulo nekoliko znakovitih pogleda.

Doma je počeo tulum i nekako je izašlo na vidjelo da sam u pripremi za taj događaj kupio ukupno 90 piva. Naši gosti bili su zbunjeni i nastupio je onaj neugodni trenutak kad mi svi nešto govore na hrvatskom – u ovom slučaju to je bila brojka – i onda brinem da sam nešto pogrešno rekao. Morao sam brzo u glavi izbrojiti do 20 kako bi bio siguran da sam rekao 90, a ne 19. Laknulo mi je tek kad se ispostavilo da i oni misle da smo pretjerali (čak i po hrvatskim standardima), a moja žena htjela je da zaokružim brojku na 100. Da to nisam učinio i da se nekako sve popilo... recimo to ovako: Halloween bi postao stvarno zastrašujući. 

Malo sam se ipak unervozio kad je moj prijatelj, susjed s vojničkim iskustvom Mirko, čuvši da imamo 90 piva, suzio oči i polako klimnuo glavom, kao da kaže 'Zanimljivo... Izazov prihvaćen!'. Na kraju nam je ostalo 61 pivo... lekcija naučena?