Foto: Cody McClain Brown Foto: Cody McClain Brown

Naravno, mnogo se toga u međuvremenu promijenilo. Noćni život Zagreba je obogaćen (sad kad sam već prestar da bi mi to nešto značilo), a grad se čini svježijim i energičnijim nego što je to bio prije deset godina. No, najviše sam se promijenio ja sâm.  

Sjećam se da sam pješačio do Trešnjevačkog placa, gacajući po bljuzgi i snijegu u sivilu oblačnog dana, misleći kako sam se konačno našao na stvarnom 'Balkanu'. Sjećam se i kad sam umjesto jedne krafne kupio dvije, zato što se nisam mogao sjetiti kaže li se 'jednu krafnu' ili 'jedan krafnu', pa sam se odlučio za dvije krafne. Tada su mi, baš kao i 'balkanski pazar', krafne bile egzotične.  

Normalno  

Danas, tržnica je samo tržnica, koju rijetko posjećujem, a krafna je samo krafna. Ono što mi je nekoć bilo novo sada je postalo uobičajeno, a iskustva koja su nekad bila jedinstvena pretvorila su se u rutinu. I to je dobro. Zamislite da sam nakon šest godina života u Hrvatskoj još uvijek impresioniran krafnom. Ranije me fasciniralo i hodanje po Zagrebu, da, HODANJE. O tome sam čak napisao post, ali sada je hodanje samo hodanje. Još uvijek mi se sviđa, ali to više nije nešto o čemu mogu pisati.  

Povratak  

U posljednje vrijeme, dosta razmišljam i o povratku u SAD (ne brinite, ne selim natrag), iako mi se čini da takve misli djelomično proizlaze iz toga što mi se život tamo sada čini egzotičnijim i jedinstvenijim od života ovdje. Naravno, iz ove perspektive nije lako zamisliti duge vožnje do dućana kad god vam nešto zatreba i nepostojanje svakodnevnih tržnica na otvorenom, nemogućnost da naručite krafnu u pekari jer je 'pekara' zapravo tek jedna u nizu Dunkin’ Donuts prodavaonica u nekakvom šoping centru tik uz Dollar Store i All You Can Eat Chinese Buffet, a u ponudi nema niti burek! S ove strane Atlantika, sve to čini se jednostavno pogrešnim.  

Uporno govorim ženi kako bih volio da možemo živjeti u mom rodnom gradu šest mjeseci, tek toliko da vidim koliko smo se grad i ja promijenili. Nema sumnje, prilagodio sam se životu u Hrvatskoj. Nisam više hrvatski zet samo po ženidbi, sada sam hrvatski zet u duši! Ili nešto tako. A zbog svega toga, zbog moje prilagodbe životu u Hrvatskoj, teško je sada pisati blog o privikavanju na život u Hrvatskoj. To je kao da gledate TV show o uređenju doma, a dom je već uređen.  

Diplomiranje  

U prošlotjednom uvodu u ovaj moj posljednji post, naveo sam da pišem blog već toliko dugo koliko obično traje srednja škola. U mom slučaju, pretpostavljam da možemo vidjeti da sam dovoljno naučio i da je došlo vrijeme da diplomiram (čak i ako mi je zaključna ocjena 'dobar'). Ovdje, dakle, bacam svoju diplomsku kapu (kvadratnog oblika s pumpunom, kakvu nosimo na promocijama) u zrak. Posljednja scena. Pokrenite odjavnu špicu. Pustite neku pjesmu iz 80-ih. Hvala svima, bilo je veselo.