Foto: screenshot/trailer Foto: screenshot/trailer

Na prvi pogled, Facebook se čini sretno mjesto na kojem virtualno susrećemo svoje istomišljenike, izmjenjujemo fotografije i dijelimo sjećanja. Google je još praktičniji, sve što poželimo ovaj naizgled veseli pretraživač će riješiti za nas. Slična stvar je i s većinom preostalih mreža, koje su tu kako bi ih pokrenuli i kako bi nam ugodile. Ali stvar nije toliko jednostavna.

Osnovna postavka koja mijenja cijelu percepciju ovih mreža jest da je njihovo korištenje besplatno. Dakle, potrebno je namaknuti novac za održavanje pogona i namirenje ljudstva koje stoji iza svakodnevno nam “nužnih” aplikacija. Tu u priču ulaze oglašivači. Da bi sponzori bili sretni, Google i slični moraju zadržati našu pažnju te dobiti naše klikove, a kako je naš Globus nezasitan kada je novac u pitanju, sve se otelo kontroli. Glavni govornik u filmu je Tristan Harris, bivši djelatnik Googlea, koji nam donosi informaciju kako su danas najbogatije tvrtke na svijetu one koje dolaze iz tehnološkog svijeta, svijeta koji nam je ponudio zamku stvaranja svojevrsne matrice u koju smo upali naizgled svojevoljno. Kako sad naizgled svojevoljno? Sami udaramo lajkove, biramo glazbu, teme na pretraživačima, nitko nas nije prisiljava na te radnje. Međutim, današnja visoka tehnologija stvara algoritam koji je sagrađen prema našim podacima; slikama, pjesmama, odabirima, te nam tako servira i nudi sadržaje, bilo pjesme, razne grupe ili reklame, koje privlače našu pažnju te nas motiviraju da ostajemo što duže na mobitelu ili kompjuteru. Što duže vrijeme provodimo ondje, okreće se veći novac. Mreže podilazeći našim osnovnim afinititetima stvaraju matricu koja bježi od stvarnosti; okruženi smo istomišljenicima te nam se čini da je istina ono što leži u našim mobitelima.

Mi koji nismo odrasli s mobitelom u ruci kao tzv. Generacija Z rođena iza 1996. godine, još do neke mjere možemo razlučiti i odmjeriti neke stvari jer nas nosi neko ranije stečeno iskustvo, ali Z godišta nemaju tu privilegiju. Posljednje informacije koje govore o autentičnosti internetske istine kažu da na jednu istinitu vijest dolazi čak šest lažnih! Iako smo oduvijek zazirali od riječi cenzura, odjednom se ona pokazuje kao nužno zlo jer ako ovako nastavimo, i ako ne ustanovimo jednu istinu te jedan obrazac, sve će završiti u kaosu. Već se ozbiljno sumnja da su manipulacije putem Facebooka utjecale na posljednje američke izbore, na građanski rat u Myanmaru, na sve veća rasna i politička razmimoilaženja u Americi i šire, te na neke poznate tragične slučajeve poput poznatog Pizzagate incidenta.

Najveće žrtve ovog viralnog nereda su djeca. U filmu “Socijalna dilema” objašnjeno je kako se ovisnost o internetu stvara buđenjem hormona Dopamina, koji između ostalog afirmira i našu socijalnu stranu. Putem stalnog nuđenja nama zanimljivih materijala i slanja raznih notifikacija, stvara se u nama ovisnost koju psiholozi uspoređuju s kockom; stalno očekujemo neku “dobit” na mrežama, bilo u vidu poruka ili obavijesti. Problem je i u već spomenutom algoritmu. Algoritam iako sagrađen na našim postavkama, on stvara naš alter ego, našu savršenu izvedbu koju počinjemo slijediti. Dakle, 50 kreatora iz Silikonske doline i gomila kompjutera počinju voditi naš život, ili što je još gore za svakog roditelja, život njihove djece. Ispitivanja donose katastrofalne podatke, broj samoubojstava među djevojčicama od 10 do 14 g. u ovom desetljeću porastao je 151 posto, a među starijim teenagerima punih 70 posto. Stalna potreba za popularnošću na mrežama i to svojevrsno natjecanje u kojem ne možete pobijediti, rađa krhku generaciju koja postaje depresivna, bezvoljna, što uzrokuje primjerice sve manje romantičnih izlazaka pa čak i položenih vozačkih ispita. Vrhunac ludila je podatak da klinci odlaze plastičnim kirurzima sa svojim fotošopiranim fotografijama te žele izgledati upravo tako, postoji čak i službeni termin za to, ime mu je Snapchat dismorfija.

Zanimljivo je kako većina poslodavaca i zaposlenika u tech businessu ne dozvoljava svojoj djeci korištenje bilo kakvih mreža. Jedan od velikih problema je i taj što nitko nije savjetovao psihologe pri izradi bilo kakvih programa. Za ublažavanje štetnog djelovanja kod djece predlaže se nekorištenje mobitela do polaska u srednju školu, micanje mobitela prilikom zajedničkih obroka te konfiskacija istih preko noći.

Iako su svi kritičari koji se pojavljuju u filmu jako zabrinuti za budućnost cijele planete, na kraju filma bacaju mrvice optimizma. Tristan Harris tvrdi da tehnika nije zlo sama po sebi, nego je kriv način primjene. Kaže da jedino kolektivna volja može promijeniti tok ove matrice u kojoj već sad živimo. Ostali sugovornici kažu da moramo prvo biti spremni priznati da smo pogriješili, da bi to mogli mijenjati. Kako bi mogli mijenjati, moramo na svjetskoj razini postaviti unificirano vodstvo koje će moći iskontrolirati ovu gomilu kompjutera koja je već odavno počela živjeti svoj život. U našim malim životima možemo napraviti bar toliko da ugasimo notifikacije, ostavimo na životu najpotrebnije aplikacije, te da na YouTube sami biramo glazbu.

Ili da mobitel barem preko vikenda bacimo u ladicu, preživjet ćete bez Googlea ili  Facebooka 48 sati, pogledajte samo kroz prozor, život je lijep.