Foto: Matis.hr/korice zbirke Foto: Matis.hr/korice zbirke

Zbirka sadrži sto pjesama na hrvatskome jeziku, odnosno lupačkom mjesnom govoru i sto pjesama na rumunjskom književnom jeziku. Milja Šera je svoje pjesme pisao kao izvorni govornik i dobar poznavatelj lupačkog narječja, stoga pjesnička zbirka pruža dobar uvid u lupački idiom i uvelike doprinosi njegovoj zaštiti i očuvanju. Arhaičnost lupačkog govora možemo otkriti u gotovo svim pjesmama, kao i u naglascima riječi. U pjesnikov leksik vremenom su se neminovno uvukli srbizmi i neke rumunjske riječi, što nikoga ne bi trebalo čuditi ako se uzima u obzir da je autor živio u blizini Srbije i okružen većinskim rumunjskom narodom.

Šerine pjesme nemaju naslova, nego samo oznaku rednog broja u arapskom brojevnom sustavu. Najčešće korištena rima je unakrsna, a pjesnik uglavnom povezuje svaki drugi stih kitica zbog posebnog efekta i ritma pjesama. Predgovor na hrvatskom standardnom jeziku je napisala prof. Marija Lackić, i sama podrijetlom iz Lupaka, dok je pogovor napisao predsjednik Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj Slobodan Gera. Zbirka pjesama "Floarea mea de cireș/Karaševsko ogledalo vrišti" dolazi 24 godine nakon prve zbirke pjesama lupačkog pjesnika "Pogleni, Bože, na naše slze", izdane u Zagrebu u Nakladnom zavodu Matice hrvatske. Predgovor i pogovor toj prvoj zbirci pjesama lupačkog stihotvorca napisali su Marija Novak, odnosno Vladimir Horvat, a financijska sredstva za izdavanje knjige prikupljena su velikodušnošću sponzora popularne emisije "Kolo sreće".

Milja Šera rođen je u Lupaku 24. srpnja 1955. godine. Osnovnu školu do desetog razreda pohađao je u Lupaku. Pohađa prvi i drugi razred Srednje škole u rodnom mjestu, a  sa 17 godina zapošljava se u kinu u Ričici. Pohađa Tehničko-stručnu školu za kino–operatera u Bukureštu od svibnja do listopada 1973. godine. Vraća se u Ričicu i dugo godina radi kao kino–operater u kinu Cultural. Jedno je vrijeme obnašao dužnost tehničkog kontrolora u Ričici, na filmskim vrpcama od 16 mm, do 1974. godine. Iste 1974. godine otvara se Dacia, najveće kino u tom dijelu Rumunjske i Milja Šera počinje ondje raditi. Radio je do 1988. kad se vraća u kino Cultural kao šef kino kabine do 1999. kad odlazi u prijevremenu mirovinu zbog zdravstvenih tegoba. Živi cijeli život u rodnom Lupaku i ponekad u obližnjoj Ričici. Stihovi Šerinih pjesama više su od poezije: vrelo su starih karaševskih običaja, hvalospjev ljepoti života na selu i veličanje svega što je Bog stvorio.

(Zajedništvo Hrvata u Rumunjskoj)