(Foto: Robert Mareković) (Foto: Robert Mareković)

Bila je to utakmica Liverpool - Bournemouth, odigrana pred 50 000 ljudi, dok su se već sljedećeg tjedna počele otkazivati sve europske nogometne lige, uključujući i Hrvatsku. Nisu uvenule samo lige, već u strahu pred novom bolesti ukinuti su zajednički i pojedinačni treninzi, klubovi su stavili ključeve u vrata, te je sve nestalo kao gumicom izbrisano.

Nogomet je igra koja je rođena u Engleskoj sredinom 19. stoljeća, a već do početka dvadesetog, Južna Amerika i Europa bile su zaluđene novim sportom. Lopta je bila prvi univerzalni jezik kojeg je razumjela gotovo cijela zemaljska kugla. Rađale su se nacionalne lige, a nakon Drugog svjetskog rata uspostavljena su i internacionalna momčadska natjecanja. Praćenje sporta, pa tako i nogometa, uglavnom je bila i ostala muška razbibriga. Žene su puno racionalnije te nisu kompetitivne na taj, pomalo dječji način koji je karakterističan za sport. Našem spolu su bitne stvari poput ‘ja sam brži, ja sam veći, ja sam bolji’ a najbolji primjer te infantilne kompetitivnosti jest promet; da li ste kad vidjeli žene da se živciraju zbog izgubljene prednosti na cesti? Ne, te nepotrebne stvari rezervirane su za naš machoidni hormonalni poticaj. Muškarci se vole nadmetati ali i pripadati grupama, skupinama i čoporima. Volimo pripadati, gledajući unatrag uloga lojalnog navijača koji vjerno prati neki klub u gomili istomišljenika je nešto što je ekvivalent nekoć lovu u čoporima. To je bila isključivo muška stvar, tako da nam je taj poriv grupiranja urođen i usađen u DNK. Možda pomalo s ironijom gledam na te i takve navike, ali i ja sam jedan od njih. Kako smo navikli biti u čoporima, tako trebamo i vođe. U nogometnom slučaju, to su igrači, obožavani idoli koji nas vode u pobjede ali i poraze, dok smo mi navijači uvijek lojalno i neupitno uz njih. Također na taj način, grupno, volimo se pretpostaviti neistomišljenicama drugih klupskih boja. Takvo iskazivanje pripadnosti se može donekle usporediti s politikom i ratovanjem, što su opet uglavnom muške igračke.

Sreća u nesreći je što u ovim našim “modernim” vremenima postoji tehnika koja je omogućila vrhunskim klubovima brzi preustroj te su uskoro organizirali zamjenske treninge putem video poziva. Napokon, nakon tri mjeseca nogomet je uzvratio udarac. I kad je većina pratitelja sporta bila skeptična kad je nastavak natjecanja bio u pitanju, pomalo predvidljivo, nogomet je prvo uskrsnuo u Njemačkoj. Nijemci su uvijek bili dobar primjer u organizaciji i disciplini te je cijeli svjetski nogomet pozorno promatrao što se događa u Berlinu, Minhenu, Dortmundu… Očekivano na utakmicama nije bilo publike, ali lopta se opet kretala. Redom su se palila kontinentalna prvenstva, a uz stroge mjere, puno discipline i organizacijske prilagodbe, sve je uspješno privedeno kraju. U prva dva mjeseca lockdowna ljudi su u šoku razmišljali o preživljavanju, ne zamarajući se previše s nedostatkom nogometa, ali kad se vratio, došao je kao apaurin nakon jake glavobolje. Ne samo da je taj svjetski sport broj jedan zabavljao gomilu zemljana te im uljepšao ova teška vremena, nego se ispostavio kao svojevrsni buntovnik, tvrdoglavko koji nije dao da ga slome. Nakon što je korona prva zabila gol u ožujku, vraćanjem na terene, sport je izjednačio, dok je uspješnim završavanjem europskih klupskih natjecanja nogomet napokon i poveo u ovoj ružnoj životnoj utakmici.

Uskoro se najavljuje povratak manjeg broja gledatelja na stadione, što je dodatni impuls i dodatni gol za cijelu civilizaciju, a ne samo za sport uopće.

Naravno, čeka nas izazovna jesen i taj gusti nogometni kalendar koji slijedi bit će izuzetno teško ispoštovati pod stalnom prijetnjom ovog neumornog virusa, ali pokazali smo da se može. Da, mnogi će reći da je to bilo odigrano pod pritiskom financijskih dugovanja i neodrađenih ugovora, ali ja to vidim kao plemeniti čin, kao hrabrost ljudskog duha te nešto što je potrebito i za mentalno zdravlje, jer sve što nas čini sretnim i što nam odvraća misli od ove oblačne svakodnevice, objeručke prihvaćam i blagoslivljam.