foto: snimka zaslona/Facebook/Zdenac foto: snimka zaslona/Facebook/Zdenac

Siromašno stanovništvo te južnoameričke države još je više osiromašilo zbog posljedica karantene uvedene uslijed pandemije korona virusa.

"Venezuelska vlada produžila je karantenu do polovice kolovoza. Četiri mjeseca nekretanja i zatvorenosti, pod policijskim satom od 16 do 7 sati idući dan. Vojska nadzire ulice, ceste, svaki pokret stanovništva. U zemlji je potpuni kolaps, nestalo je goriva... “ – navodi sestra Lončar u svom obraćanju.

Nestašica goriva veliki je paradoks u državi koja prednjači u svijetu po zalihama nafte. Sestra Misionarka Milosrđa pojašnjava kako je do takve situacije došlo zbog apsolutne vojne kontrole nad utroškom nafte i činjenice da samo određene benzinske postaje dobijaju gorivo. Ono se potom daje samo onima koji su dobili potvrdu od vojske.

"Potvrdu je jako teško dobiti. Dva puta smo predavali zahtjev, ali još nismo dobili odgovor. Oni koji su dobili potvrdu, danima i noćima čekaju u koloni za tih nekoliko litara, a vrlo se često dogodi i kada dođu na red da ne dobiju ništa.“ – pojašnjava sestra Lončar te dodaje kako preko noći organizirane bande provaljuju u benzinske postaje i kradu gorivo te ga kasnije preprodaju. Česti su i oružani sukobi tih bandi i vojske.

I kao da pandemija i posljedice pandemije nisu dovoljne, sestra svjedoči i o napetostima zbog političke situacije koja među stanovništvom održava stalnu psihozu zbog "očekivanoga napada SAD-a“.

Cijelo to vrijeme, skoro pet milijuna Venezuelanaca je iselilo trbuhom za kruhom u druge zemlje Latinske Amerike i Španjolsku. Tamo su ti ekonomski migranti zarađivali prodajući sitne artikle uz cestu, no kriza izazvana koronavirusom u cijelome svijetu natjerala ih je da se vrate u Venezuelu gdje sada doslovno gladuju.

"Voda, struja, plin, nedostupni su. Tko ima novca može kupiti vodu. Cisterna od 10.000 litara stoji 215 kuna, a onaj tko čeka redovnu opskrbu, čeka 45 dana. Plin i struja se ne mogu kupiti, a oko 90 posto stanovništva kuha na plin. Tko ima dvorište, kuha na drva do kojih je opet teško doći. Kilogram riže stoji 7 kuna, a minimalna plaća iznosi 14 kuna…Jedino o čemu ovdje čovjek misli je hrana. Cijelo vrijeme opterećen je  i u brizi hoće li imati sutra što za jesti“ – opisuje dramatičnu situaciju sestra Ljilja Lončar.

Osim katastrofalne infrastrukturne situacije, u Venezueli cvate korupcija. Zdravstveni sustav je u raspadu, onaj tko treba operaciju, sve mora platiti, pa čak i opremu za liječnike. Loša higijenska situacija dovela je do povratka davno iskorijenjenih bolesti. Državne i privatne škole su opljačkane, kao i ustanove koje pružaju kulturne i socijalne usluge. Sve to zajedno dovodi do krajnjeg siromaštva, ali i delinkvencije, navodi se u apelu.

Udruga Zdenac kršćanska je udruga sa sjedištem u Splitu, koja djeluje na venezuelanskom otoku Margariti. Od 2014. godine brine se za zdravstveni i duhovni rast ponajviše mladih, ali i svih onih kojima je pomoć potrebna. Zahvaljujući dobročiniteljima, Zdenac na tom području trenutačno prehranjuje 400 ljudi dnevno, mjesečno podjeli 150 vrećica sa živežnim namirnicama, a ustupa i medicinsku pomoć.

Sve druge aktivnosti koje ta kršćanska udruga provodi, tijekom posljednja tri mjeseca zbog pandemije koronavirusa su otkazane pa se brinu isključivo za pripremu i podjelu obroka poštujući sve epidemiološke propise.

Kako se siromaštvo produbljuje, u Zdencu svakodnevno sve više i više ljudi traži pomoć kako u hrani, tako i u osnovnim potrebama.

Sestra Ljilja Lončar navodi kako je među potrebitima i dio hrvatskih doseljenika kojima je Vlada matične države pomagala u nekoliko navrata, ali njihove su potrebe goleme.

Stoga misionarka poziva dobre ljude da pomognu onoliko koliko mogu.

"Potičem Vas  da Vaš doprinos bude za hranu, vodu i lijekove, koji ćete sami odrediti prema svojim mogućnostima.“ – navodi sestra Lončar.

(Dnevnik.ba)