Najmlađi polaznici Škole s veleposlanikom Danielom Glunčićem i konzulom Branimirom Lončarom (Foto: ustupljena fotografija) Najmlađi polaznici Škole s veleposlanikom Danielom Glunčićem i konzulom Branimirom Lončarom (Foto: ustupljena fotografija)

S koliko profesionalnosti i entuzijazma djeluje Hrvatska dječja škola u Beču i koliko je cijene ne samo roditelji nego i službeni hrvatski diplomatsko-konzularni predstavnici u Austriji, ali i Grad Beč, moglo se nedavno vidjeti i na podjeli učeničkih knjižica, održanoj u Konzularnom odjelu hrvatskog Veleposlanstva u austrijskom glavnom gradu. Povod više za razgovor s Pericom Mijićem, jednim od osnivača Hrvatske dječje škole "Anno 93", koja djeluje u sklopu istoimene Austrijsko-hrvatske krovne udruge za obrazovanje, kulturu i socijalno u Beču.

Perica Mijić (Foto: ustupljena fotografija) 

Već gotovo dva desetljeća ili točnije 18 uspješnih školskih godina je iza Hrvatske dječje škole u Beču. Kako je sve počelo i kako ste se uspjeli izboriti da se nastava održava isključivo na hrvatskom materinskom jeziku?

Škola je počela s radom 2002. godine. Svečano su je u Beču otvorili tadašnji hrvatski veleposlanik u Austriji, sada već nažalost pokojni Dražen Vukov Colić i tadašnja savjetnica za kulturu pri Veleposlanstvu RH u Beču naša draga Vesna Njikoš-Pečkaj. Oni su nam svojim diplomatskim aktivnostima između Hrvatske i Austrije izuzetno mnogo pomogli da je škola utemeljena i da je opstala kao Hrvatska dječja škola. Počeci su bili teški i nije lako bilo ishoditi odobrenje Grada Beča da kao krovna udruga dobijemo "zeleno svjetlo" da možemo držati nastavu na hrvatskom materinskom jeziku. Ali ipak smo uspjeli, zahvaljujući pregovorima i postizanju suglasja između hrvatskog i austrijskog ministarstva obrazovanja.

Koliko učenika pohađa danas nastavu hrvatskog materinskog jezika?

Počeli smo 2002. godine s jednim razredom i 20 učenika. Danas imamo godišnje 150 učenika, koje podučavamo na pet raznih destinacija odnosno škola u raznim bečkim stambenim okruzima. Imamo dvije zaposlene učiteljice, koje rade po obrazovnom planu Ministarstva obrazovanja, kulture i sporta Republike Hrvatske. Školske knjige i udžbenici su usklađeni s Kurikulumom hrvatske nastave u inozemstvu, a učeničke su knjižice iste kao i one u Hrvatskoj. Na taj način i po tom programu radimo već 18 godina.

Djeca koja završe Hrvatsku dječju školu u Beču mogu dalje nastaviti školovanje ne samo u Hrvatskoj nego i u Njemačkoj i drugim europskim državama i šire, gdje god se uči hrvatski jezik.

Austrijske obrazovne vlasti nude hrvatskoj djeci, ali i studentima primjerice na Bečkom sveučilištu nastavu na nepostojećem bošnjačko-hrvatsko-srpskom jeziku, tzv. BKS. Kako ste se vi uspjeli izboriti za samostalnu nastavu na hrvatskom jeziku?

Pa, mi smo od samih početaka ukazivali i dokazivali da su to tri različite države i tri različita jezika i da BKS, kao umjetno stvorena jezična mješavina nikome ne čini dobro, ni nama Hrvatima ni Bošnjacima niti Srbima. I oni su bili protiv toga. Jer jezik je osnovno i najvažnije sredstvo identifikacije pripadnika jednog naroda sa zemljom iz koje dolazi ili potječu. Naravno da nam nije bilo lako sve to dokazivati i uvjeravati nadležne organe Grada Beča i šire, s obzirom da tada još Hrvatska nije bila članica Europske unije i hrvatski 24. službeni jeziku Unije.

Čime ste ih uvjeravali?

Činjenicama! Da povijest hrvatskog jezika i Hrvatske datira još iz 7. stoljeća. Pa zar glagoljica nije dovoljno uvjerljiv dokaz kao hrvatsko pismo? Kao i činjenica da je djeci u ranoj fazi sazrijevanja važno da znaju tko su, što su i odakle potječu i da ako im se ne omogući nastava na njihovom materinskom jeziku, ne mogu opstati u austrijskom društvu kao Hrvati, jer upravo je znanje hrvatskog jezika uvjet njihovog opstanka. Dali smo im primjer i baltičkih zemalja u kojima također nisu svi jezici spojeni u jednu mješavinu finskog, danskog i drugih jezika. Pa kako bi to izgledalo? Osim toga i Austrijanci su sami došli do saznanja da su dvojezična djeca u pravilu bolji učenici. Kako sam na početku rekao, nije bilo lako, ali uspjeli smo.

Utemeljitelj Perica Mijić (lijevo), veleposlanik (sredina) i konzul Lončar (desno) s učiteljicama (Foto: ustupljena fotografija)

Svojim uspješnim radom primjer ste mnogim drugim Hrvatima i nastavnicima hrvatskog jezika u raznim školama i župnim zajednicama u Austriji. Što je ključ vašeg uspjeha i koliko dana u tjednu se održava hrvatska nastava?

Nastava u Hrvatskoj dječjoj školi u Beču održava se obrazovnom programu iz Hrvatske svakoga dana po tri školska sata tj. od 16 do 19 sati. O dnevnom programu brine i sastavlja ga već 18 godina naša profesorica Đurđica Vučković. I to tako da je prilagođen starosti i interesu djece. To znači da djeca kroz igru i profesionalno organizirane igraonice zajedno razgovaraju, pjevaju, čitaju i recitiraju na hrvatskom jeziku, a zanimljiv im je, kako se je pokazalo i folklor.

Vjerojatno ste čuli za aktualni slučaj u austrijskoj pokrajini Vorarlberg, gdje je također gotovo četvrt stoljeća održavana nastava na hrvatskom materinskom jeziku, a odnedavno je nastavnicima i roditeljima priopćeno da se ukida i da će se od jeseni, odnosno sljedeće školske godine isključivo održavati nastava na tzv. BKS-u, bošnjačko-hrvatsko-srpskom, zbog čega su Hrvati iz Vorarlberga uputili Građansku inicijativu austrijskom parlamentu, kojom se traži priznavanje hrvatskog kao samostalnog jezika na saveznoj austrijskoj razini. Hoćete li podržati tu Inicijativu?

Naravno, to je u interesu svih nas Hrvata u Austriji i budućih generacija hrvatske djece koja će ovdje stalno živjeti ili privremeno boraviti. Mišljenja sam da će se uz pomoć diplomacije, roditelja i nastavnika naći za nas odgovarajuće rješenje. Jer ne može se zaobići činjenica da je hrvatski 24. službeni jezik u EU i šire.