Ilustracija. (Foto: Luka Stanzl/ Pixsell) Ilustracija. (Foto: Luka Stanzl/ Pixsell)

Očuvanje tradicije, kulture i jezika najvažniji su kako bi se očuvao identitet pojedinoga naroda. U čuvanju hrvatskih običaja, Hrvati diljem svijeta opstali su već više od nekoliko stoljeća. U zajednicama Hrvata diljem svijeta i danas se može pratiti razvoj hrvatskoga jezika koji je različit od promjena koje se zbivaju u domovini. 

Najraniji valovi iseljivanja posljedica su osmanlijskih osvajanja tijekom 15. i 16. stoljeća. Tada su se formirale hrvatske jezične zajednice s jedne strane u današnjoj Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj, a s druge u Italiji.

Drugi veliki val iseljivanja počeo je potkraj 19. stoljeća i traje do danas. Uzroci drugoga vala iseljavanja su ekonomske i društveno-političke okolnosti.

Gradišćanski Hrvati (istok Austrije – sjeverozapad Mađarske – jugoistok Slovačke – jug Moravske u Češkoj). Naziv Gradišće hrvatski je prijevod imena austrijske zemlje Burgenland, osnovane 1921. godine, koji je stvorio pisac Mate Meršić Miloradić. Teritorij koji nastanjuju Gradišćanski Hrvati širi je od austrijskoga Burgenlanda i opseže kraj koji se proteže od Brna u Moravskoj preko Bratislave u Slovačkoj, Győra u Mađarskoj i Bečkoga Novoga Mjesta u Austriji prema jugu do Mure i Drave. Ondje su Hrvati tijekom 16. stoljeća u tri vala bili preseljavani iz različitih krajeva domovine (Like, Krbave, zapadne Bosne, Korduna, Banovine, Gorskoga kotara i Slavonije), stoga su i govori pojedinih sela različiti, ovisno o tome iz kojih su se krajeva doselili. Najviše je čakavskih sela, kajkavska su Vedešin i Umok u Mađarskoj, čakavsko-kajkavski je Hrvatski Grob u Slovačkoj te Bajngrob u Austriji, a štokavski se govori u selima Štoji, Bandol i Vlahi u južnome Gradišću. Svi oni čuvaju stare jezične crte narječja iz kojih potječu. 

Gradišćanskohrvatski jezik

Gradišćanskohrvatski književni jezik autonoman je u odnosu na hrvatski standardni jezik. Osnovica mu je čakavska, ali s utjecajima većinskih jezika sredina u kojima Gradišćanski Hrvati žive (njemački, mađarski, slovački) u fonetici, leksiku i sintaksi s jedne strane, a s druge se strane nastoji taj jezik približiti hrvatskomu standardnom jeziku u dijelu razvijanja funkcionalnih stilova jezika. Zbog svega toga riječ je o jeziku koji se može nazvati gradišćanskohrvatskim standardnim jezikom, jezikom koji ima gramatiku i rječnik (Deutsch-burgenländischkroatisch-kroatisches Wörterbuch 1982. i Gradišćanskohrvatsko-hrvatsko-nimški rječnik 1991.), a u funkcionalnom smislu pokriva sve jezične potrebe zajednice koja se njime služi.

Na zapadu Rumunjske, u istočnome Banatu, tri su hrvatske etničke skupine u Republici Rumunjskoj: dvije su manje u Rekašu i Keči te jedna veća u dolini rijeke Karaš. Rekaš i Keča nalaze se u blizini Temišvara, a Karaševci naseljavaju sedam sela (Karaševo, Ravnik, Lupak, Klokotić, Vodnik, Nermić i Jabalče) u blizini grada Rešice u rumunjskom Banatu. 

Najstarija i najbrojnija skupina su karaševski Hrvati. Oni su se u taj kraj doselili pod vodstvom franjevaca potkraj 14. stoljeća te su na granici Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva bili štit prema Osmanlijama. Prema crkvenim izvorima i predaji doseljavali su se s područja Turske Hrvatske.

Govori karaševskih Hrvata pripadaju tzv. karaševsko-svinjičkom dijalektu, arhaičnomu štokavskom dijalektu koji je srodan torlačkomu (akcentuacija je starija, jat je očuvao posebnu fonološku vrijednost, slogotvorno l se čuva ili se ostvaruje kao ǝl. Očuvan je skup čr, dočetno l). Rekaški Šokci pripadaju banatskim smederevsko-vršačkim govorima (starija akcentuacija, nezamijenjeni jat, dočetno l dalo je o ili ǝ, komparacija je analitička, 3. l. mn. prezenta završava na -du).

U južnoj Italiji, u pokrajini Molise, tri su sela u kojima se govori hrvatski: Kruč (Acquaviva Collecroce), Mundimitar (Montemitro) i Filič/Stifilič (San Felice del Molise). Ta su tri sela prežitak zajednice od 15-ak sela koja su krajem srednjega vijeka bila napučena hrvatskim stanovništvom. Matični kraj iz kojega su došli nije poznat. Na temelju jezika zaključuje se da su preci današnjih moliških Hrvata izbjegli pred Osmanlijama u 15. i 16. stoljeću s područja južno od Cetine, vjerojatno iz zaleđa Makarskoga primorja i Neretvanske krajine. Moguće je da je u njihovu novom prebivalištu već prije njih bila jedna hrvatska zajednica, koja bi prema jezičnim crtama u današnjim moliškohrvatskim govorima karakterističnima za sjevernu čakavštinu.

Osnovne crte moliškohrvatskog govora su: jat je ikavski, poluglas je zamijenjen glasom a, dugi vokali a, e, o ostvaruju se zatvoreno, a nenaglašeni e i o otvoreno, u Kruču se slogotvorni r ostvaruje s popratnim ǝ, afrikate su se izjednačile u jednom paru srednje fonetske vrijednosti, očuvana je skupina čr, akcentuacija je troakcenatska, česti su dvostruki pa i trostruki naglasci u riječi, čuvaju se prednaglasne i zanaglasne dužine, srednji se rod izgubio (imenice izvorno toga roda prešle su uglavnom u muški), u leksiku nema turcizama.

(Izvor: jezik.hr)